Nova Istra

342 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ štinu jednoga od avangardnih književnih izama . Štoviše, za njegovu ulogu u poletu i unutarnjoj krizi ovoga umjetničkog pokreta važno je spomenuti upravo taj heretički i disidentski status singularnoga pojedinca izvan struje. Nigdje kao u nadrealizmu, naime, ne bi se moglo uopće govoriti da je Artaud književno-estetski isključenik iz vladajućega smjera jednoga pokreta koji je od 1926. godine posve skrenuo u područ- je dogmatske politizacije svojih izvornih načela. Bilo je to u trenutku kad glavna sku- pina nadrealista – s predstavnicima kao što su to bili Breton, Aragon, Éluard, Péret i Uník – postaju članovima francuske KP i angažiraju se u njezinim ideologijsko-po- litičkim borbama. Vidjet ćemo koliko je taj čin izazvao negativnih posljedica za ide- ju autonomije umjetničkoga djelovanja u to doba, ne samo u Francuskoj, i koliko je utjecao na Artaudovu odluku da se suprotstavi svakome obliku takvog angažmana. No, u tekstu iz 1945. godine još se osjeća manifestni način polemičkoga odgovora Artauda bivšim drugovima, iako je ton obraćanja na najvišoj stilskoj razini traktata o slobodi i stvaralačkoj ljepoti ljudske egzistencije. „O nadrealizmu postoji priča, i zapravo je ja jako dobro znam, ali ona nije to što se misli. Nadrealizam je za svakoga samo još jedan izam više pridodan svim onim izmima koji trunu po knjigama; i koje po razredima slovkaju svi oni nadobudni ljudski organizmi pogodni da procvatu i da umru s jednim izmom više od kojega će trunuti u grobu. Klasicizam, romantizam, simbolizam, futurizam, kubizam, koji se mrtvac još sjeća vaših izama i što ste svi vi učinili sa svim svojim mrtvima: knji- ge! (...) Klasicizam, romantizam, simbolizam bijahu te frizure na srcu, i neko vri- jeme mišljahu da će osvojiti srce i dušu no ne uspješe pobuniti život. Ta pobuna je pobuna ljudskog ja u duši i duše usred ljudskog ja. Svaki mrtvorođeni duh ispire si usta revolucijom i anarhizmom i sanja o ustanku na ulici, kad se ni sam u sebi nije uspio pobuniti, protiv vječne duhovne gluposti...“ 5 Što Artaud zapravo s distance govori o nadrealizmu osim to da je kao i drugi tzv. izmi postao nešto mrtvo i muzealizirano? Ništa drugo negoli da nije ostvario svo- je programatske ciljeve. Breton je u prvome Manifestu nadrealizma , odajući počast svojim prethodnicima Lautréamontu i Nervalu, kao i Apollinaireu, zagovarao duh poetske pobune nad otuđenim svijetom. Ovome treba dodati i pobunu protiv logi- ke kao vladavine tehničke racionalnosti. Kad to imamo u vidu, posve je bjelodano zašto Artaud tvrdi da je u svemu tome izostalo ono najvažnije, ono bez čega čitav pokret postaje samo jedan od inih „stilova“ u umjetnosti 20. stoljeća i kao takav po- spremljen u knjige bez dodira sa stvarnošću. Riječ je, dakle, o tome da je nadreali- 5 Antonin Artaud, „Nadrealizam i kraj kršćanske ere“, u: Tarahumare i druga djela , Litteris, Za- greb, 2003., str. 232. S francuskoga prevela: Marija Bašić.