Nova Istra

341 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA godine sastojala najprije u duhu nepokornosti spram institucija građanskoga društva i u nastojanju da se naslijeđeni jezik tradicije metafizike raskomada, polazeći od potrebe za onim što je vrlo rano definirao kao kraj reprezentacije. Usto, nadrealizam je za njega imao dodatnu vrijednost jasnog egzistencijalnog izbora puta u iskazivanju dviju ključ- nih riječi moderne umjetnosti uopće, kao što su to sloboda i eksperiment u stvaralačkoj ekstazi . Sve je to bjelodano u prvome Manifestu nadrealizma iz 1924. godine. André Breton u njemu iskazuje pobunu protiv svih sustava mišljenja i umjetnosti tijekom povijesti, koji su ljudsku imaginaciju i stvaralački eros podvrgavali konformizmu društvenih normi i konzervativnome moralu. 3 Kad, dakle, Artaud kaže da je bio više nadrealist od stvarnih pripadnika ovoga pokreta, poput glavnoga vođe Bretona ili, pak, Aragona, primjerice, onda ovu po- stavku valja uzeti kao credo njegova shvaćanja nadrealizma. Ono je nadasve vezano uz poimanje odnosa duha, duše i tijela u kršćanskome misticizmu, romantici i po- etskome modernizmu. Naime, Artaud nije prišao nadrealizmu zbog njegove estet- sko-političke sinteze Marxa i Freuda, društvene revolucije kapitalizma i pronalaska mehanizma nesvjesnoga u stvaranju ljudske subjektivnosti. Ono što ga je osobito pri- vuklo ovom radikalnome pokretu avangarde, koji se uz dadaizam najviše profilirao u rastemeljenju tijela kao jezika lažne racionalnosti čovjeka, bilo je njegovo oduševlje- nje idejom posvemašnjega šoka, provokacije i eksperimenta kao uvjeta mogućnosti drukčijega pristupa umjetnosti uopće. Uostalom, to je razvidno u njegovim ranim nadrealističkim filmovima. Pritom film s Germaine Dulac kao redateljicom Školjke i svećenika iz 1928. godine ostaje upečatljiv primjer stvaranja poetike koja počiva na ekspresivnoj tjelesnosti brutalnog fizičkoga odnosa između aktera i publike. Čini se da je tumačenje ovoga međusobnog odnosa Artauda i nadrealističkoga pokreta nemoguće bez razumijevanja dvaju korelativnih pojmova. Oni su, naravno, i među- sobno isključujući. To su pojmovi revolucije i misticizma . Nemogućnost njihova po- mirenja u bilo kakvom dijalektičkome smislu govori o nužnosti ne samo razilaženja Artauda i Bretona u misaonim putovima, već i o sudbini Artauda kao pobunjenika i heretika u avangardnoj umjetnosti 20. stoljeća. 4 U tekstu iz 1945. godine, napisanom u azilu u Rodezu, a naslovljenom Nadreali- zam i kraj kršćanske ere (Le Surréalisme et la fin de l’ ère chrétienne), Artaud je s dis- tance od dvadesetak godina na uistinu neotklonjivo furiozan način pojam i iskustvo nadrealizma otpisao tako što je njegovu veliku mantru o pobuni sveo na mrtvu ba- 3 André Breton, Manifeste du surréalisme, 1924.; https://inventin.lautre.net/livres/Manifeste- du-surrealisme-1924.pdf 4 Vidi o tome: Maxime Philippe, „Artaud, l’hérétique“, L’Esprit Créateur , Vol. 53, br. 3/2013., str. 117-128.