Nova Istra

340 Žarko PAIĆ, Ivanić-Grad O REVOLUCIJI DUHA Artaud i nadrealizam Artaud nas vodi kroz labirint jezika samoga ludila bez kojega njegovo pisanje nikad ne bi bilo to što je uistinu i bilo ‒ autentično žrtvovanje i sloboda bez prvoga uzro- ka i posljednje svrhe . Pisati znači biti opsjednut onime što struji iz tijela kao vibracija mišljenja bez razdvajanja života i djela. Kakvo bi to, uostalom, bilo poslanstvo čovjeka koji je u radikalnoj transgresiji metafizike napustio sveto tlo i teritorij zemlje zbiljskih stanja svijesti da bi Drugome razotkrio tajnu njegove apsolutne slobode koja ne živi u knjigama? Njezino je obitavalište u krvi i živcima tijela-bez-organa , usmjerenog u ono nadolazeće. Ono se nikad ne pojavljuje, ali zato ostavlja jasne znakove na putu spram vječne singularnosti života. 1. Pripadnost Artauda povijesnome pokretu avangarde u prvoj polovini 20. stoljeća čini se da je istodobno ono neporecivo i ono što i danas izaziva silne prijepore. Već njegovim ulaskom u književnost početkom 1920-ih godina neizbježan susret s na- drealističkim pokretom u umjetnosti obilježen je međusobnim zanosom i sum- njom. O tome svjedoče mnoge važne studije o povijesti nadrealizma, među kojima valja posebno izdvojiti onu Mauricea Nadeaua, Povijest nadrealizma (Histoire du surréalisme). 1 Sam Artaud istaknuo je kako je već u prvim susretima s ovim pre- kretnim idejama „bio više nadrealist od njih samih“, a nadrealizam je smatrao„susta- vom svijeta i mišljenja kojemu sam oduvijek bio naklonjen“. 2 Nesumnjivo je da se ta naklonost i pripadnost nadrealizmu za njega u kratkome razdoblju od 1924. do 1926. 1 Maurice Nadeau, Histoire du surréalisme , Édition du Seuil, Pariz, 1964. 2 Navedeno prema: Paule Thévenin, Antonin Artaud, Fin de l’ère chrétienne , Lignes Léo-Scheer, Pariz, 2006, str. 21. Žarko Paić, ffos.unios.hr