Nova Istra

324 PRILOZI O ZAVIČAJU Miodrag KALČIĆ Pula je tolerirala široku hedonističku kulturu i epikurejsku zabavu (mladi vojni grad) svake vrste svim socijalnim slojevima (vojnim, građanskim, malograđanskim i proleterskim), svakako uključujući i potrebitu tjelesnu razonodu i ugodu (mimo sporta) poglavito mornarima ročnicima, mladim časnicima (svih rangova), gradskim samcima, gostima, ali i ostalim, nimalo zanemarivim, a itekako zainteresiranim kli- jentima (oženjeni muškarci česti su posjetitelji tolerantnih kuća). Svi su si oni, du- bljega ili plićega džepa, mogli priuštiti tjelesnu zabavu i ugodu (po nahođenju, statu- su, mjestu, cijeni, apetitima...) u nekoj od pregršti puljskih„kuća tolerancije“, 122 kako su tada nazivali javne kuće (iako ni to nije primjereno ime, jer sve su kuće javne osim privatnih, a u ovome slučaju baš su privatne javne, odnosno bordeli, bludilišta), ili u izravnim privatnim aranžmanima prema usmenim dogovorima s davateljicama uslu- ga. Austrija nije vidjela ni moralne ni društvene prijepore u postojanju i poslovanju ove po svemu tolerantne uslužne djelatnosti: „Na javne kuće gledalo se kao i na sva- ko drugo poduzeće, a vlasnica tog poduzeća ( madame , prema austrijskome Pravilni- ku o javnim kućama, nekažnjavana gospođa starija od 30 godina, op. p. ) zarađivala je preko svojih namještenica.“ 123 U Puli su prije i za vrijeme Velikoga rata, kako se slobodno nagađa i naširoko pretpostavlja, postojala brojna (dakako, prema socijalnim skupinama) različito ka- tegorizirana bludilišta: legalna (suvremenim turističkim rječnikom rečeno, s više ili manje zvjezdica), polulegalna (zakamuflirana različitim uslužnim djelatnostima, ma- sažama, gostionicama sa sobama za dnevni i kraći noćni odmor, svratištima) i ilegal- na (usmenom predajom znana tajna mjesta, a radi utaje državnih pristojbi i poreza, vrlo pristupačnih cijena), u za tu namjenu iznajmljenim preuređenim kućama (onih legalnih, najviše u Kandlerovoj i Castropolinoj ulici i okolnim usponima, u blizini hotela te ilegalnih, tajnih i skrivenih, svugdje po gradu, posebice u sumornim kvarto- vima i na periferiji), a usluge su se obavljale u više hotela (dopunska djelatnost), krio- mice u (ilegalnoj) privatnoj djelatnosti u mnogim sobama grada, u pokrajnim mrač- 122 „Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, pa do 1918. u Puli je bilo otvoreno desetak javnih kuća (otvarale su se jedna za drugom, ali ih je istodobno radilo najviše sedam), od kojih su se do 1919. zadržale svega četiri. Njihov je broj teško utvrditi i često se mijenjao (najviše ih je bilo 11 u razdoblju 1914-1915.). Neke su se otvarale, neke, pak, zatvarale, premještale ili su mijenjale vlasnike i adrese (najčešće kućne brojeve). Naravno, njihovo otvaranje, uređenje, kućni red, bo- ravak i djelatnost bio je reguliran Pravilnikom o javnim kućama koji je do početka 20. stoljeća morao imati svaki grad koji je imao javne kuće.“ Darko Dukovski: Istra ‘spod ponjave ..., nav. dj., str. 284-285. 123 Tomislav Zorko: Prostitucija u Zagrebu u prvoj polovici XX. stoljeća (do početka Drugog svjetskog rata) , Biakova, Zagreb, 2013., str. 35-36.