Nova Istra

310 PRILOZI O ZAVIČAJU Miodrag KALČIĆ bacanje bombi?“ 69 Anarhizam, društveno-političko (i svjetonazorsko) opredjeljenje poput svakog drugoga socijalnog i političkog pokreta (ali prečesto pogrešno i izopa- čeno interpretiran) 70 , u svojoj je političkoj borbi redovito manje koristio nasilje od ostalih političkih doktrina i uvjerenja (lako dokazivo), ali kapitalizam (i nešto kasniji socijalizam), napose lukavi državni kapitalizam s kraja 19. i početkom 20. stoljeća (kad je dio anarhističkoga pokreta rabio terorističku i atentatorsku metodu,„pro- pagandu djelom“) 71 , anarhističko je nasilje svojim bezbrojnim sredstvima i oruđima kapitalističke moći prikazivao brutalno i svirepo, a svoje legitimno nasilje (imperi- jalističkim zakonima uspostavljeno), nehumani državni teror kao sasvim normalnu kulturnu i društvenu pojavu. Slobodoumni proleteri, pa tako i puljski, kojima je radnička štrajkačka pobuna bila preblag odgovor na bahati kapitalizam, unatoč austrijskoj žestokoj represiji, pre- laze u anarhiste, pripadnike tajnoga pokreta koji su duboko (utopijski) vjerovali u slobodu i pravednost, a spontano su znali (iako većinom nedovoljno obrazovani) da anarhizam, nasuprot papagajskim ponavljanjima austrougarskih vlasti (i njihovoga cenzuriranog tiska), nije bezvlađe (dezorganizacija), nije kaos, ni nered, ni pljačke, ni ubijanja ni teror.„Ukratko, anarhizam je društvo ili društveno stanje u kojem su svi slobodni, gdje svi uživaju prednosti uređenja i razumnoga življenja.“ 72 Ova utopij- ska vizija Berkmanova anđeoskoga slobodnog društva (gdje se anarhizam teorijski približava iskonskom poslanju kršćanstva) 73 bez države i vladara trebala je pameti i krila. No, pameti nije bilo dovoljno, a letjelo se posvuda, nekontrolirano pucalo i bezglavo ubijalo. Kako niti jedan društveni pokret nije izuzet od vulgariziranja, in- 69 Alexander Berkman: „Da li je anarhizam nasilje?“, u: Marko Strpić (ur.): Anarhizam i nasilje , Što čitaš?, Zagreb, 2001., str. 28-29. 70 „Stereotipni anarhist hladnokrvni je ubojica koji vitla nožem ili baca bombe i time simbolički ruši stupove uspostavljena društva. Anarhija, u pučkom je razgovoru zloćudni kaos. Ipak, ma- ligni je kaos vrlo daleko od namjera ljudi poput Tolstoja i Godwina, Thoreaua i Kropotkina, čije su društvene teorije sve opisane kao anarhističke. Postoji očita razlika između stereotipnog viđenja anarhista i anarhista u stvarnosti. Ta je razlika rezultat dijelom semantičke konfuzije, dijelom povijesnih nesporazuma...“ George Woodcock: Anarchism: A History of Libertarian Ideas and Movements , The World Publishing Company, Cleveland, 1962., str. 8-9. 71 „Krajem 19. i početkom 20. stoljeća se unutar anarhističkog pokreta javila ideja ‘propagande dje- lom’, koja je donijela nekih dva desetljeća političkih atentata i pokušaja skretanja pažnje javnosti na probleme unutar struktura društva i države kroz političko nasilje. Ipak, nakon dva desetljeća se pokret udaljio od tog koncepta budući da se ta strategija pokazala lošom, nerazumljivom i vrlo štetnom za sam pokret, ali i društvo. Naime, nakon ubojstva jednog diktatora, bilo je deset drugih u redu iza njega, koji su samo čekali da zauzmu njegovo mjesto.“ Marko Strpić: „Uvod“, u: Marko Strpić (ur.): Anarhizam i nasilje , nav. dj., str. 6-7. 72 Radule Knežević: Anarhizam , nav. dj., str. 37. 73 Usp. Jacques Ellul: Anarhija i kršćanstvo , DAF, Zagreb, 2011.