Nova Istra

293 Miodrag KALČIĆ PRILOZI O ZAVIČAJU malograđani. 8 Odnarođenje i prilagodba talijanskim navadama i mentalitetu išle su dotle da su bogatiji i dijelom osvješćeniji puljski potalijančeni Hrvati već 3. listopa- da 1888. uzalud objelodanili svoj tjednik na, nimalo čudno, talijanskome jeziku Il Diritto Croato ; ulizivački naslov Hrvatsko pravo , tražeći hrvatsku pravdu među Ta- lijanima, i podnaslov periodico politico settimanale , tjedne političke novine, zbunjivali su malobrojne čitatelje, i potalijančene Hrvate i tolerantne Talijane, što je urednik Ante Jakić uvidio i shvatio tek nakon petnaest godina (i priznao 1903., u uvodni- ku prvome broju Slavenske misli , hrvatske inačice Il Diritto Croato ) 9 . Godinu dana kasnije, 1904., pokrenuo je starčevićanac i pravaš Matko Laginja sličan, u početku trojezičan (talijanski, hrvatski i njemački) pa malo zatim dvojezičan (približno po- lovica novinskih napisa na talijanskome, a druga polovica na hrvatskome jeziku), kratkotrajan puljski dnevnik Omnibus (nije dugo izdržao, postavši tjednikom). Da- kako, obje su ove dvojezične novine proizvod traženja urbanoga identiteta i hrvat- ske malograđanštine.„Znano je da je malograđanin hipohondrični egoist, te stoga svagda teži za tim da se svemu kukavički prilagodi i da svaku novu formulaciju ideje krivotvori prisvajanjem.“ 10 Ovaj raznolik, brojan i po svim pitanjima širok puljski gradski sloj, srednja klasa (daleko brojnija od gornje klase), u osnovi nema nikakva obilježja građanske klase (ni formalna ni sadržajna: ponašanjem, općom kulturom, obrazovanjem, provođe- njem slobodnoga vremena, odnosima unutar obitelji, društvenim zabavama, odije- vanjem...) pa ih stoga nikako ne treba uvrstiti ni pribrojiti u široko puljsko građan- stvo (osim boravištem i u tom smislu pripadanjem gradu, što se često, oslanjajući se na zastarjeloga Gareisa, sveobuhvatno činilo) 11 – poput, recimo, austrijskih časnika 8 B. G.: „Naše obitelji dolaze krajem XIX. stoljeća u Pulu... Moj nono je bio tehničar. Završio je industrijsku školu, scuolu industriale, tako se zvala. To su bili specijalizirani radnici. Oni su već bili radnička aristokracija. Nisu se puno družili ni petljali s nekvalificiranim radnicima. Oni su imali pravo na ferije, na bolovanje, na sve. Volio se lijepo obući u nedjelju i prošetati gradom. Nosio se onako sportski za ono vrijeme. Imao je košulju, kravatu ili mašnu i one sportske hla- če, kao bermude, a na nogama kožene cipele. Izgledao bi kakav konte.“ Darko Dukovski: Svi svjetovi istarski ili još-ne-povijest Istre prve polovice XX. stoljeća , C.A.S.H. Histria Croatica, Pula, 1997., str. 21. 9 „Kroz cielih deset godina mlatio sam dakle praznu slamu. Ako nisam postigao svoga cilja, nije stalno bilo do mene, nego do neosnovanih predsuda koje Talijani goje prama Slavenima uku- pno, a prama susjednimHrvatima i Slovencima napose, do neosnovanih predsuda, rekoh, koje Talijani pošto-poto hoće da prama nami goje.“ Ante Jakić: „Čemu promjena jezika?“, Slavenska misao , br. 1 (796), Trst, 10. siečnja 1903. 10 Ödön von Horváth: Vječni malograđanin / Dijete našega vremena , Feral Tribune, Split, 1996., str. 7. 11 „Pored pripadnika Mornarice i njihovih obitelji te radnika Mornarice – pretežito zaposlenih u Arsenalu – jedna od triju najbrojnijih socijalnih skupina Pule bilo je građanstvo, u kojemu je