Nova Istra

294 PRILOZI O ZAVIČAJU Miodrag KALČIĆ i industrijalaca, ili austrijskih, njemačkih, talijanskih i drugih (čeških, slovačkih, nje- mačkih, mađarskih, poljskih, nešto malo hrvatskih i slovenskih) gospodarstvenika, poduzetnika, liječnika, profesora, inženjera, odvjetnika, općenito znanstvene ili teh- ničke inteligencije – to su tipični predstavnici malograđanštine. Proleteri Pored očite vojne i civilne podijeljenosti, političkih i etničkih netrpeljivosti i su- koba, u gradu su na svakom koraku bile vidljive klasne, socijalne, obrazovne i kul- turne razlike bogate aristokracije i siromašna radništva.„‘Čista Nizza!’ – govorile su majke jedna drugoj kad su prolazile mimo, vodeći za ruku dražesno odjevenu djecu, praćene dadiljama koje su gurale kolica. ‘Čista Nizza!’ – govorili su i elegantni, na- smijani časnici koji su brzo i strelimice prolazili mimo, pozdravljali viteški, nanoseći ruku na kapu, i opet brzo nestajali. Ali kako se bližilo dvanaest sati, žurećim su ko- rakom stale pristizati skupine žena koje su hitale prema velikoj kapiji Arsenala, na- suprot Mornaričkoj vojarni. One nisu nosile šešire, bile su odjevene u bijedne haljine, raščupanih kosa i mršave, opuštena lica, ili pak prekomjerno debele; no među onima mlađim mnoge su bile gizdavo počešljane i odjevene, hodale su plesnim korakom i držale se ponosito i uspravno. Sve su nosile više zdjela s hranom, ponekad tri ili če- tiri nanizane jednu iznad druge, koje je sve pridržavao kožni remen; neke su nosile i boce vina. To su bile žene arsenalskih radnika kojima su donosile objed. 12 Najčešće su stizale u skupinama i zabavno pričale talijanski, glasno i nevjerojatno brzo: iz po- suđa su izlazili oštri mirisi octa, svježega bijelog kiselog kruha i crnog istarskog vina – sasvim drukčiji mirisi od onih što su se širili od jela na našim uredno pripremlje- nim stolovima. One su se često gurale prilično bezobzirno između dotjeranih majki i njihove djece, između odgajateljica i crno-zlatnih odora časnika, jer njima se žurilo. Kad je buknuo podnevni pucanj s tvrđave Kaštel, one su morale biti na arsenalskoj kapiji. Tada bi jedan čovjek u službenoj odori, s dugom, smeđom razdijeljenom bra- dom otvorio kapiju, pa bi nastao živahan metež, dok je svaka žena među nahruplje- prema etničkom sastavu prevladavalo ono talijansko. Njemačko građanstvo, iako malobrojno, bilo je ekonomski razvijenije od talijanskoga.“ Bruno Dobrić: Novine i časopisi na njemačkom jeziku u Istri , nav. dj., str. 64. 12 „Radni dan je (u Arsenalu, op. p. ) trajao prosječno 8 i pol sati, i to ne cijele godine jednako. U decembru i januaru radno vrijeme je bilo od 8 do 12 i od 13 do 16 sati (sedam sati dnevno), u novembru i februaru od 7 i pol do 12 i od 13 do 16 i pol sati (osam sati dnevno), a od marta do oktobra od 7 do 12 i od 13 do 17 sati (devet sati dnevno); između 13 i 14 sati, koje je vrijeme bilo određeno za ručak, radnik se nije smio udaljiti iz arsenala, ali taj sat nije uračunat u radno vrijeme.“ Tone Peruško: „Historijat Uljanika do 1947.“, nav. dj., str. 15.