Nova Istra

286 OGLEDI Janez VREČKO ma, Ahil se domogao spoznaje da u svijetu koji mu pripada spomenuta načela više nisu na snazi, da „uzalud očekuje hvalu čak i onaj koji je vječno u borbi s neprijatelji- ma (Homer, IX, 316-317). To je zacijelo tvrdnja koja se posve protivi herojskom ko- deksu. U isti kontekst mogu se svrstati i Antina razočaranja, porazi i osude na smrt. Mitski svijet i herojski čovjek nisu poznavali razočaranja. Svijet je bio uređen i podložan herojskom i božanskom pravu. Ahil je svoje razočaranje izrazio tako što je „zlorabio jezik koji mu je bio na raspolaganju“ (Parry, 50). Njegove riječi bile su presječene usklicima i silnom interpunkcijom, izdvojene iz glatkog tije- ka važećeg homerskoga govora (Schein, 121). I zato sada možemo bolje shvatiti zašto je Novak u epu tako silno morao težiti i zalagati se za sliku jezika moder- nih vremena. Poslije svega rečenog ne stoji da epski čovjek nije poznavao nikakve ideološ- ke ni jezične pobude, kako je to tvrdio Bahtin. Po njemu je epski čovjek govorio samo jednim, jedinstveno oblikovanim jezikom koji je odgovarao jedinstvenom i posve oblikovanom pogledu na svijet, pogledu koji je bio podjednako nužan i nesumnjiv za junake, autore i slušatelje (Bahtin, 35). Pred Ahilovim jezikom i njegovim„oštrim odreknućem“ zanijemila su sva tri izaslanika, zanijemio je čak i sam Ahil, jer više nije razumio samog sebe. XII. S Danteom se Novak susreo u vlaku za Firencu te saznao da je došao„posjetiti knji- gu Nepovrata, vrata svog pakla“ (II, 18). Pjesnička metamorfoza bila je uzrokom tome što je Dante postao čovjek s uniformom – pjesnikov otac Ante. Dante Novaku-pjesniku,„sinu Antinu“, svome „mlađemu bratu“ naloži da napo- kon već jednom odraste i završi očevu borbu: „Napokon odrasti i postani to što jesi – / – Boris – / – nije više Ante!“ (II, 655). Istovremeno mu naloži da „ostavi za so- bom sve ovozemaljske stvari!“ I bacio je očevu naprtnjaču,„tu svoju smrtnu muku / na tamno dno bezdana“ (II, 656). Te je pritom osjetio svu stravu prošlosti kao svje- tlosti . Pjesnik je na kraju drugoga dijela epa u pjesmi-slici (slika drveta) ocu podi- gao spomenik. Otac je otišao „kroz nasmrt otvorena vrata / u svijetlom smjeru / Nepovrata“ (II, 716). Edipova sudbina s neizbježnim patricidom očito se ponavlja u svakoj priči o ocu i sinu. U Novakovu epu doživjela je sretnu dopunu. Nasuprot Danteu koji je ostao putnik tuđinac, Novak se poput Odiseja vraća. Hoćemo li se zajedno s njim vratiti i mi? Lukácseva definicija romaneskne forme kao izraza tran- scendentalnog bezdomstva još je jedan dokaz, poslije svega rečenog, da se u Vratima nepovrata bavimo epom.