Nova Istra

287 Janez VREČKO OGLEDI U što ulazimo kada otvorimo Novakov ep? U poznate i nepoznate pokrajine i pripovijesti. Novak ih je poput Atlasa desetljećima nosio na svojim plećima. Sada nisu više (samo) njegove, nego su i naše, kao što su našima postali Homerovi Ahil, Hektor, Brizeida, Edip, Ajant, Filoktet, pa tako i Novakovi Ante, Ahac, Leo, Jerko, Anica, Nadžida, Mara i drugi. I kao što Homer Grcima, tako Novakov ep Sloven- cima donosi odgovore na brojna pitanja, ali i postavlja sve brojnije upite. Hoćemo li, Slovenci, kao što su Grci za Homerom, posezati za Novakovim triptihom, kad na- iđemo na nerazmrsiva pitanja? Ako je Homer epsku predaju zapisao u posljednji čas, moglo bi to vrijediti i za Novaka. Sto godina kasnije bilo bi prekasno. Poslije svega rečenog, nema nikakve sumnje da je riječ o Novakovu opusu magnumu koji je duboko usađen u jezik i povi- jest Slovenaca, a istovremeno se proteže „daleko preko granica“ (Prešeren, 176). Pa i na razini svjetske književnosti riječ je o jednome od rijetkih suvremenih epova koje je znanost o književnosti kao vrstu već davno pokopala. Vrata nepovrata to ospora- vaju poslije nekoliko stoljeća epskoga počinka. Pred nama je, prema Bahtinu, naša nacionalna epska prošlost, svijet načela i vrhunaca narodne povijesti, svijet očeva i plemenskih starješina, svijet prvih i najboljih. Novak je pomoću poezije Slovencima „otkrio“ njihovu povijest, rastvorio njihovu poslovičnu uskost te ih suočene s vlastitom odgovornošću podigao na pozornicu po- vijesti. Mi Slovenci u Novakovu epu prepoznajemo svoju veliku i značajnu prošlost, prepoznajemo kako nas taj ep izvlači iz našega tipičnog bez-povijesnog vremena i prostora te stavlja uz bok velikim narodima koji su zbog svoje epske prošlosti isklju- čivo sebi dosad prisvajali pravo na povijesni ep. Pokazalo se da je slovenska prošlost slična prošlostima velikih naroda. Novakovu središnju temu u epu čine junačka dje- la i intimna junaštva, koja pismena povijest u pravilu ne bilježi, a njegov epos otva- ra im prostor u poeziji. Tijekom čitanja ovoga epa prožima nas spoznaja da se tuđa povijest čini jedinstvenom jedino onim pojedincima koji ne poznaju dobro vlastitu povijest. To vrijedi i za poeziju koja je, po Aristotelu, i u Novakovu epu postala isti- nitija od povijesti. Literatura: Adorno, Theodor H. i Horkheimer, Max, 2002. Dialektika razsvetljenstva: filozofski fragmenti . Ljubljana: Studia humanitatis. Aristotel, 1982. Poetika . Ljubljana: Cankarjeva založba. Bahtin, Mihail M., 1982. Teorija romana . Ljubljana: Cankarjeva založba Detienne, Marcel, 2008. Iznajdba mitologije . Ljubljana: Studia humanitatis. Frejdenberg, Olga M., 1987. Mit i antička književnost . Beograd: Prosveta.