Nova Istra

284 OGLEDI Janez VREČKO Sve je to povezano s pitanjem javnog i osobnoga, pitanjem s kojim se susrećemo i kod Kaysera i kod Lukácsa, a prije njih i u Schellinga, Hegela, pa i kod najranijih teoretičara romana, kod Huetea i Blankenburga. U smislu dvojnosti javnoga i osob- nog ep je dosad bio uvijek shvaćan kao prostor u kojemu je bilo govora o vojničko- političkim stvarima, događanje u epu odnosilo se na „totalitet“ herojskoga stanja svi- jeta (Hegel), bila je to pripovijest o„totalnome svijetu“ u povišenu tonu (Kayser) itd. Pritom je bilo jasno da u epskome svijetu javnoga, političkoga, totalnoga, junačkoga itd. osobno ne može naći svoje mjesto, jer u tom svijetu za nj još nije bilo prostora. Pa ipak, Ahilov nas tragični položaj upozorava na to da bi takva razmišljanja va- ljalo ispraviti i prilagoditi ih činjeničnom stanju stvari u Ilijadi . Sve sjajne Lukácseve analize epskoga svijeta u tom svjetlu bivaju nedostatne. Slično bismo mogli reći i za sjajnu Bahtinovu teoriju epa, jer osobno u Ilijadi ostaje presudnom i bitnom kate- gorijom, a time i temeljnim egzistencijalnim Ahilovim opredjeljenjem. Ahil osobno uspostavlja usred javnoga, u šatoru i na opkopima oko trojanskoga bojišta odakle promatra događanje oko sebe (Vrečko: 2012., 53). A kako je to s javnim i osobnim u Novakovu epu? Antin lik neprestano se nalazi na samoj granici između javnoga i osobnoga. Opa- žamo njegovu vojnu moć, ratnički talent, junačku etiku, ali i samovolju, kao kod Ahi- la. Budući da je Ante djelovao protivno naredbama Glavnoga štaba, čekala ga je osu- da na smrt, i to usprkos činjenici da se borio i da je izborio„spašavanje sržnog dijela partizanske vojske na planini Rog“ (II, 605), kako je Ante nazvao način proboja kroz obruč neprijateljskih divizija u Roškoj ofenzivi – a zasluge za to pripisivali su sebi „isključivo članovi CK i Glavnoga štaba“ (II, 592). Unatoč samovolji pomoću koje je „spasio i sam izgubljen Glavni štab“ (II, 598), bio je optužen za „napoleonsku zlopo- rabu vlasti“ (II, 599) i osuđen na smrt. Zahvaljujući upozorenju dr. Aleša (Primoža), povukao se u Belu krajinu i ondje ostao dva mjeseca,„da se skandal malo slegne“ (II, 604).„Kad se poslije dva mjeseca oprezno opet pojavio pred očima političara / bio je oštro kažnjen: degradiran u običnog vojnika“ (II, 604). U drugomu slučaju, kad je ratne drugove svojom snalažljivošću spasio od nepo- srednog suočenja s Talijanima, bio je ponovno osuđen na smrt. Međutim, trojica bo- raca iz streljačkoga odreda „za posebne zadaće“ umjesto izvršenja naredbe odbacila su oružje i povukla se u Antin šator, odlučni s njim podijeliti istu sudbinu.„Čekali su sljedeći, veći odred / koji će doći s naredbom da ubije svu četvoricu...“ (II, 616). Nakon višesatnog čekanja zapovjednik je svoj četvorici vratio oružje, t ȁ bilo je svi- ma jasno da bez Ante ne bi bilo pobjeda, kao što ih nije bilo ni bez Ahila. To mu je priznao čak i njegov vrhovni vojni zapovjednik, Ivan Maček – Agamemnon. Stoga ih je valjalo pod svaku cijenu vratiti u borbene redove. Kao na dlanu nameće se slič- nost između Ahila u šatoru na rubu bojišta i trojice poslanika koje je onamo poslao