Nova Istra

283 Janez VREČKO OGLEDI razlučiti. Time je „u središte neizbježne sudbine ponovno bila uključena slobodna odluka, bez koje subjekt ne bi snosio odgovornost za vlastita djela“ (Vernant, 36). Kako uza sve to prihvatiti Bahtinovu tezu o tomu da epski junak još nije pozna- vao unutarnji razvoj, da Ahil nije doživio nikakvu preobrazbu kao posljedicu vlasti- tih odluka? U Ilijadi se zapravo susrećemo s tri Ahilove slike: kao epski junak on se na početku pridržavao herojskoga kodeksa, nakon Brizeidine otmice povukao se u šator, a poslije Patroklove smrti unakazio je svako trojansko truplo, na najpogrdniji način oskvrnuvši mrtvoga Hektora. Tako u Ilijadi preko Ahilove sudbine spoznaje- mo to da osim javnoga kao nečega značajnog i presudnog u događanju postoji i ono osobno, povezano s junakovim odlukama, ne samo kao nešto rubno, manje značaj- no, već kao nešto što potiče sámo epsko događanje, što ga usmjerava, usporava i po- spješuje. Novak je ep također gradio na ravnovjesju povijesnih događaja i čovjekove inti- me, javnoga i osobnog. On je povijest posljednjih desetljeća, prije svega od kraja 19. stoljeća do današnjih dana, prikazao i pomoću intime i unutarnje borbe junakā. Kao što smo napomenuli, u tu je svrhu morao izumiti poseban jezik koji bi trebao odgo- varati epskim kriterijima u modernome svijetu. Kod Homera, na početku Ilijade , na snazi je još uvijek herojska etika i s njome povezan junački način borbe: prsa o prsa, kopljem, mačem i štitom. S herojskim je kodeksom povezano i pokapanje mrtvih. U Novaka je posrijedi vatreno oružje koje već unaprijed onemogućava herojski način borbe oči u oči. Neprijatelja je moguće ubiti izdaleka i na podao, prepreden način. Međutim, nije li nešto slično bilo i s tro- janskim konjem, s prijevarom čiji je autor bio Odisej, lukav i prepreden junak dru- gog antičkog epa, koji je najznačajnije oružje držao u svojoj glavi, jer je svoj lûk osta- vio kod kuće na Itaki – i tu je zacijelo kraj herojske etike. Misao o tome kako je Ahil nezamisliv s olovom i barutom vrijedi prema tome već za Ilijadu i Odiseju , epove koji tematiziraju raspad herojskih vrednota. Pojavljuju se također i nepokopani mrtvaci. Prema Novakovu mišljenju, poslije raspada starih vrednota nigdje i nikad nema kraja raspadanju svijeta (II, 415). Kako u takvome svijetu ostati vjeran samome sebi, svijetu u kojemu viteški kodeks više nije sastavni dio sporazuma (II, 290)? Ima li Novak u takvome svijetu junaka koji u postojećim okvirima progovara o herojskome načinu borbe, pa makar i vatrenim oružjem? U Vratima nepovrata čak se nekoliko likova odlikuje herojskom etikom. Na pr- vomu mjestu sasvim sigurno je Ante, kojemu uz bok stoji Ahac, a tu su još i Anica, tete, stričevi, kuriri, zatvorenici... Za Antu i Ahaca temeljno je pitanje života i smrti, a odgovornost za suborce na prvome je mjestu, jer njih dvojica vojnički posluh shva- ćaju kao nešto što visoko nadilazi izvršavanje vojničkih zadataka. Prožima ih samo- ispitivanje i sumnja u ispravnost pojedinačnih naredbodavnih odluka.