Nova Istra

282 OGLEDI Janez VREČKO odredila povijest. Ponekad su pjesnikova misaona preskakanja vrlo snažna. Možda je u pozadini strah da neće stići sve zapisati, da će mu nešto promaknuti. Tako se epska širina savija pod težinom vremena. X. „Najveći problem današnjeg pisanja epova jest ritam“, kaže Novak. Na toj razini godinama je pokušavao zapisati prve inačice epa prema metrički pravilnim uzorci- ma koji su sačuvani u svjetskoj epskoj riznici. Ali, ubrzo se domogao spoznaje da današnji osjećaj za ritam takvu strogoću ne podnosi, da je „potrebna elastičnost, va- rijabilnost, širok registar upotrebljavanih uzoraka“ (Novak: 2015., 78-98). Homer je bio svjestan izvanrednoga značenja jezika u epu, znao je također što znači kraj usmene predaje, a time ujedno i kraj herojstva! Na sličan se način Novak dva desetljeća bavio slikom suvremenog epskoga jezika. On je zapravo jezik svoga epa morao izumiti. Pritom je potražio oslonac u Danteovoj rimovanoj tercini, i to tako da je jampski jedanaesterac najčešće produžavao, rime često oslobađao u aso- nance,„olabavivši“ njihov redoslijed, a upotrijebio je i ostale oblike za koje je značaj- na tercina: madrigal, vilanelo, tercinski prilagođen sonet, pa čak i haiku. Suočavao se i s likovnošću slovā, riječī i stihova. U dramatičnijim pjesmama osnovnom stup- cu stihova i strofa pridružuje se dodatni, kraći stupac na desnome rubu, koji zvuč- no i značenjski djeluje kao odjek, kao unutarnji monolog, koji čuvstveno reagira na vanjske događaje o kojima izvješćuje lijevi pripovjedački stupac: glas se na taj način razdvaja u dijalog između vanjskoga i nutarnjeg, u dramski prostor sukoba i dopu- njavanja epskoga i lirskog (Novak: 2015., 78-98). XI. Prema tvrdnjama Bruna Snella, Grci su se podjednako divili bogovima i herojima, pri čemu su upravo smrtnost heroja i njegova besmrtna slava ljudima pružale utjehu u smislu da je čovjek preko svojih izabranih i iznimnih pojedinaca sposoban prevla- dati ovozemaljsku konačnost (Snell, 77). Već je Homer u svom epu prikazivao kraj herojskog doba, i to bez sentimenta, stvarno i nimalo ganutljivo. Najveći među ju- nacima na granici između pred-tragičnog i tragičnog bio je Pelejev sin Ahil. Kod Ahila je za nas živo jedino ono što je povezano s njegovim subjektivnim od- lukama te na taj način s njegovom osobnošću. Već je Albin Lesky, analizirajući čo- vjekovo slobodno odlučivanje, polazio od Homera; djelovanje homerskoga junaka tumačio je pomoću božanske volje i sudbine, ali i pomoću posve osobnih pobuda, pri čemu su obje strane bile međusobno tako prožete da ih se naprosto nije moglo