Nova Istra

281 Janez VREČKO OGLEDI junak odgovara na tu zamku osamostaljujući pojedinačne faze; mladost i starost po- kazuju se u svojim negativnostima, mladost puže na koljenima, starost se oslanja o štap, a zrelo je doba razdoblje između tih dviju negativnih faza. Dakle, vrijeme je u Edipovu razumijevanju Sfingine zagonetke jasno podijeljeno na prošlost, sadašnjost i budućnost. I to je vrijeme započelo s Ahilom. Autor postaje svjestan toga problema zapisujući sljedeće stihove: „U krugotok zaklet / razlučno i slobodno vidim vrata svog Nepovrata. / Potomak starog druš- tva i pobunjenik protiv njegove pesnice / prihvaćam zakon Povijesti“ (II, 63). Kao što vidimo, Novaku se cikličko razumijevanje vremena, svojstveno epovima koji su bili stariji od pisma, preobražava u linearno povijesno vrijeme.„Nekoć je Otac pri- povijesti, nepoznat kraj / Početka i Svršetka, Kralj puta. [...] Nekoć se uvijek vraća, vječni Krug.“ (I, 468-469). Pjesnik osjeća da je „jedno sa svime / što je bilo / i što će biti...“ (III, 28). Pjesnik izjednačava Ja i svijet, što je tipična epska pozicija, njegovo „malo Ja sastavljeno je od velikih Ja svih Drugih“, svih ljudi koje mu je bilo dano lju- biti (Novak: 2015., 78-98). Stoga autor uvodi posebnu metodologiju rada: ep je pjesma sjećanja, treba osluš- kivati pretke i vlastite snove o njima. A budući da pjesnik puno zna, stalno je u dvoj- bi „što zadržati a što odbaciti“ (I, 41). Godinama je čekao „ključ koji će otvoriti za- hrđala vrata, podrum / sjećanja / te objasniti logiku slučajnosti“ (I, 56). Zato mora biti neprestano pozoran, piše „rano ujutro. Zasveprekasno. Bilo kada.“ (I, 175). Tako njegov ep postaje „u beskonačnost bačen, tisuću puta uvećan epitaf “ (I, 60). Pjesni- kov razlog za pisanje također je bijeg od smrti; budući da u epu sve zadobiva vječ- nost, pjesnik će „sve svoje mrtve nahraniti pjesmama“ (I, 330), kako bi u njima za- jedno s njim oživjeli. Pisanje na taj način postaje „putovanjeunatrag“ (I, 436). Pjesnik svojom beskonačnom fantazijom, erudicijom i božanskim sjećanjem postavlja pred nas slike koje ne blijede. Na taj je način načeta najkorozivnija kiselina – zaborav (I, 460). U tu svrhu autor se koristi ponavljanjem i udvostručivanjem pripovijesti, zato što tom metodom, koja je zbog usmene predaje bila bliska i Homeru i sveukupnom epskom svijetu, jamči „da će taj davni, izgubljen svijet / biti još jednom i još ozbiljni- je...“ (I, 464). Prema tome, Novakova ponavljanja pripovijesti u vrijeme pismenosti i povijesnoga sjećanja čuvaju metodu ritualnoga oponašanja, metodu po kojoj je jedi- no točnost izvedbenog ponavljanja jamčila ponovnu istinitost pripovijedanog doga- đaja. Novak ponekad ispripovijeda zgodu ili dio zgode koju će kasnije ponoviti. To djeluje kao sukob sa sjećanjem, kao molitva pjevača božici Mnomozini da ga ne ka- žnjava zaboravom! „Nekoć“ na taj način zaista postaje „otac vremena“ (III, 69) te ga pjesnički otvara prema sadašnjosti i budućnosti. Zanimljiv je način na koji Novak uvlači pojedinačne zgode: najprije je to anonimna napomena, što junaka izjednačava s tisuću sličnih sudbina, a onda joj daje ime i time zacrta granice što ih je pojedincu