Nova Istra

280 OGLEDI Janez VREČKO rojatnu povijesnu pogrešnost – isijavaju dublju, pjesničku istinu“ (Novak: 2015., 78- 98). Čitatelju ili slušatelju preostaje pjesma, zgoda, ep, pripovijest o tome što se uisti- nu dogodilo, iako se kroz cijeli triptih provlači govor o tome što bi se moglo dogoditi. IX. Dijalog s mrtvima, suočavanje s čovjekovom smrtnošću autora usmjerava prema najčvršćem savezu, savezu mrtvih, a ne živih. Na taj način Novakov ep postaje knji- gom uspomena, knjigom mrtvih. Već je Reinhardt definirao Ilijadu kao „spjev o smrti od početka do kraja“ (Reinhardt, 13). Pritom je imao pred očima samo jednu sliku smrti; onu koja je modernome razumijevanju jedino bliska i koja znači smrt kao odlazak u Hadove dvore, odakle nema povratka. Međutim, Homer i vreme- na prije njega ne poznaju samo takvu sliku smrti.„Ono što mi razumijevamo pod smrću kod primitivnog čovjeka je nešto što odgovara našem životu. Mitotvorna svi- jest konstruira svijet u onostranosti i prihvaća smrt kao dio života“ (Frejdenberg, 41). Gledajući mrtvoga sina Hektora, majka Hekaba govori mu:„procvao mi ležiš“ (Homer, XXIV, 757). Prema tome, smrt ovdje nije smrt, središte smrti je cvijet, što znači nov život. Hektor na mrtvačkome odru nije sličan Ahilovu ogromnom tije- lu koje u Odiseji leži na tlu posve mrtvo; Hektorovo tijelo procvalo je. Za Hekabu, a Hekaba je majka i žena, u središtu smrti je život. Zato je Hektor kod Homera shvaćen„kao priroda“, dok je Ahil uvijek shvaćan kao„protuprirodan“ (Frejdenberg, 197-198). U tome se krije i razlika između Ahejaca i Trojanaca. Troja simbolizi- ra mitos, cikličko razumijevanje života, koji Ahejci svojim dolaskom potkopavaju, sumnjajući o mitosu, a time i o smrti i životu kao cjelini. Prema Scheinovu mišlje- nju, biljna metaforika upotrebljava se za Trojance, a za Grke jedino u negativnom smislu (Schein, 111). Novakov ep također prožima osjećaj čovjekove prolaznosti. Kod njega nije riječ samo o Ahilu i njegovoj smrtnosti, kao što je to u Homera, nego o svima njemu toli- ko dragim bližnjima, ali i ostalima. Sjećanje i poezija prizivaju ljude iz zaborava, je- dini pjesnikov kapital jest Sjećanje (I, 58). Na sličan način opisano je umiranje pje- snikove majke i oca, pa i nekih bližnjih i prijatelja. S tim u vezi posebno je zanimljiv odnos Novakovih epskih junaka prema smrti i vječnosti. Pa i „u smrtnom svijetu Ilijade kretanje prema smrti jednosmjerno je kretanje“ (Schein, 45), kruženje se pretvara u pravac, vječna istost u povijest. Naravno da se to ne događa preko noći, nego se, kako bi to rekao Aristotel, te značajke zamjećuju tek poslije dugoga razvoja. O prijelazu iz cikličkoga u linearno uvjerava nas između ostaloga i poznata zagonetka koju Sfinga postavlja Edipu. Proizlazi iz jedinstveno- sti triju faza čovjekova života, iz njegove kozmičke cjelovitosti – Edip kao tragični