Nova Istra

279 Janez VREČKO OGLEDI će se „doma / u tišinu, / u vrijeme Majki, / u zaboravljeno proljeće...“ (II, 74). Osim velikih herojskih pripovijesti, Novak stvara pripovijesti o ženama, starcima, djeci itd. Kakvu ulogu imaju? Nemoćni su, baš kao što je nemoćan element tvarne pro- mjenljivosti svijeta, ženski element na kraju Ilijade . Pjesnik veličajno opisuje žene, majke, supruge, sestre, kćeri i njihov svijet rađanja te brige za sudbinu svijeta. Ne- zaboravne su slike „spartanske majke na sudu“ (II, 109), opisi njegovih teta, rodica, prijateljica, a prije svega majke Anice. Posve drukčije postupa opisujući muškarce, očeve, stričeve, braću, jer ovdje je riječ o svijetu, o uništavajućem svijetu smrti uple- tene u ratne pobjede i poraze. Već Hektorov otac Prijam ide među one muškarce koji uništavaju i zaboravljaju, kako bi mogli opet uništavati (to nije opraštanje, nego računica), i u tom svjetlu Prijam prepoznaje Hektorov kraj kao nepobitnu smrt svo- ga sina. Za razliku od njega, Hekaba se kao žena prisjeća i vjeruje u obnovu, zato se ne miri s Ahilom, jer ona još uvijek truplo svoga sina shvaća kao „svježe i rosno“ (Homer, XXIV, 757), onako kako je shvaćala i svoje tijelo, kao prostor „besmrtno- sti“ Velike majke. Očevi opraštaju ubojicama svojih očeva, dok majke to ne mogu učiniti; majke se sjećaju. VIII. Aristotelova izjava u Poetici da poezija govori o općemu, pa tako i onome što bi se moglo dogoditi, a povijest o pojedinačnom i zato o nečemu što se već dogodilo, u Novakovu epu ima i potvrdu i negaciju. Naime, Novak je uvjeren da povijesti nema izvan intimnoga pripovijedanja zgoda, pri čemu sam stvara svojevrsnu sintezu po- vijesti i poezije te se na taj način približava Homeru koji je pripremao početke jed- noga i drugoga. Aristotel nešto kasnije izjavljuje da je ep moguće samo čitati, što je stvorilo rascjep između povijesti i poezije, Homeru oduzelo pravo na pisanje po- vijesti te ga smjestilo isključivo u oblast poezije. Poezija je naposljetku govorila jedi- no o mogućemu, i upravo je time prema Aristotelu postala – paradoksalno – istini- tija od povijesti. Slično je i u Novaka: njegovo pisanje želi biti izvješće o nečemu što se doista dogodilo te pritom govori o javnome i za javno nadasve značajnom vojevanju te ju- nacima vojevanja, a istovremeno u pisanje upleće niz intimnih pripovijesti u kojima je štošta izmislio. Zato se njegov ep intimnim čitanjem preobražava u poeziju, u ono što bi se moglo dogoditi, u nešto moguće i vjerojatno. Novak tu preobrazbu naziva vrlo spretno i sretno – preobražavanjem povjesničara u povjestičara (pisca povjestica ili pripovijesti, op. prev. ), a po njemu je pripovijest iznad povijesti. Istovremeno pri- znaje da je u njegovu epu, unatoč poznavanju pripovijesti, riječ jedino o interpretaciji. „A kako su te interpretacije pjesničke, nadam se da – uza svu možebitnu ili čak vje-