Nova Istra

275 Janez VREČKO OGLEDI npr. u australskoj pustinji Pinnacles, gdje mu se aboriđinski hram mrtvih učinio primjerenim krajem za ulazak u svijet mrtvih. I ondje je sanjao o svome ocu Anti. Vidjeli smo da je već Homerova Ilijada u mnogočemu izmišljena pripovijest te time u suprotnosti s teorijama epa koje u njemu još uvijek vide potpuno ostvarenje muza kojima je pjesnik bio tek posrednikom. Homerovo obraćanje muzama na po- četku epa ostatak je staroga pjesničkog uzorka, sve ostalo bilo je prepušteno njegovoj slobodnoj fantaziji. Sloboda se doduše još ne pokazuje u posve izmišljenu mitu, već prije svega u onomu što je Homer iz mita namjerno ispustio, kako bi zadobio svoj koncept pripovijesti o Ahilu. Stoga u Ilijadi nećemo, primjerice, pronaći pripovijest o Ahilovoj peti (Vrečko: 2012., 23). S pravom je Aristotel preporučivao Homera kao majstorskog uzora svim drugim pjesnicima, ponajviše u tome „kako treba pripovije- dati izmišljene pripovijesti“ (Aristotel: 105, 1460 a). U prvome dijelu epa, Zemljovidi nostalgije , gdje pjesnik opisuje svoj temeljni osje- ćaj bezdomstva, na početku je Nagovor u kojemu se Novak kao kroničar želi odreći svoga malog ja (I, 51), strasti zapadne volje (I, 15) i predati se naredbama nekoga gla- sa, kao što je Homer osluhnuo naredbe svojih muza. Pjesnik nas iznenađuje već na početku epa pitanjem tko zapravo piše ovaj epos? Nedvosmislen odgovor nalazimo u knjizi Vrijeme očeva : piše ga pripovijest (II, 70).„Nisam ja izabrao / tu Pripovijest. Ta je pripovijest / pronašla mene“, čitamo u drugoj knjizi na početku 5. pjevanja (II, 70). Svojim epom vratio se i Novak prapočetcima pjesničke riječi, njenoj usmenoj predaji. Sjećanje je zamijenilo nagovor Homerove muze, a u pozadini svega su nekoć slušane očeve pripovijesti, kao i pripovijesti drugih ljudi.„Ep u velikoj mjeri crpim iz obiteljske predaje. Kao dijete pozorno sam i zahvalno slušao pripovijesti svojih rodi- telja i ostale rodbine; pedeset godina kasnije to dijete mi te pripovijesti diktira, kako bih ih što vjernije mogao zapisivati“ (Novak: 2015., 78-98). Pritom se Novak pozi- va na tezu Marcela Detiennea o tomu da mitove i epove kao njihovu jezičnu emana- ciju zapisuje treći naraštaj poslije junaka i junačkih tragičnih događaja, dakle unuci, posljednja stvorenja koja su još bila u živom doticaju s junacima i njihovim pripo- vijestima.„Na kraju ceste svoga života i životnih staza / triju generacija [...] moram se pobrinuti / za tragove koraka, moram urediti ostavštinu tih stopa“ (II, 64). No- vakova poezija slična je Homerovoj. Trojanski rat dogodio se u 12. stoljeću pr. Kr. i Homer je te događaje poznavao iz usmene epske predaje te ih je nekoliko generacija kasnije, u 8. stoljeću pr. Kr., vjerno zapisao. Kod Novaka se radi o vremenskom raz- maku od svega dvjesto godina. Treća i posljednja knjiga epa, Obitavališta duša , s jedne je strane zaključni nasta- vak prvih dviju knjiga te ujedno i sinteza toga opsežnog teksta ( Vrata nepovrata ima- ju 40.000 stihova), a s druge strane ona se jezičnim tonalitetom i pjesničkim viđe- njima bitno razlikuje od prvih dviju knjiga: ako u Zemljovidima nostalgije prevladava