Nova Istra

272 OGLEDI Janez VREČKO junačko obitavanje; Ahil se želi vratiti kući u rodnu Ftiju, gdje ga čekaju dom i ži- votna družica, intimnost i dug život. Črtomir se želi vjenčati s Bogomilom i na taj se način skloniti pred„olujnom silom“ povijesti. Kao junaci nalaze se na granici između dvaju svjetova. Njihov svijet isprva je u potpunosti bio ispunjen smislom, u njemu nije bilo nikakve unutrašnjosti, nije bilo ni bilo kakve izvanjskosti, drugosti za dušu. Bilo je to svjetovno doba epa, kad je Grk poznavao samo odgovore, ali nikakva pita- nja, samo rješenja, nikakve zagonetke. Svijet smisla bio je dokučiv i pregledan, radi- lo se naprosto o tome da je u tom svijetu svatko našao mjesto koje mu je bilo odre- đeno (vidi: Lukács, 23-25). Takav je bio Ahilov svijet do Brizeidine otmice, takav je bio i Črtomirov položaj do poraza poganske vojske, kako je to prikazano u Uvodu Krštenja na Savici . Bio je to još uvijek svijet takozvane apsolutne prošlosti (Goethe, Schiller) koja je bila jedinim izvorom i početkom svega dobrog i za buduća vremena, zato se uz nju vezivalo sjećanje, ali ne i spoznaja, zato je predaja prošlosti bilo nešto sveto, ali nije bilo moguće zauzimati osobno stajalište prema prošlosti (Bahtin, 19). Črtomirovu sukobu s Valjhunom upravo je epska prošlost određivala položaj pri- stojna odnosa potomka (Bahtin, 19) koji se bori za vjeru svojih očeva, lijepu boginju Živu (Prešeren, 155). Črtomir je u epskom Uvodu bio unutarnje i izvanjski skladan epski junak, njegova herojska djela, kao i djela njegovih bojovnika, bila su svrhovito smještena u jednako takav herojski svijet (Vrečko, 2002., 90-129). Nakon Brizeidine otmice, baš kao i nakon poraza poganske vojske, položaj Ahila i Črtomira u potpu- nosti se mijenja. U epsko opisivanje herojskih djela prodire intimno, osobno, koje je istisnulo i nadomjestilo javno. Ahil i Črtomir zakoračili su u opasan, neizvjestan svi- jet te mogu postavljati jedino pitanja bez odgovora, u svojoj zasebnosti najprije umu- knu, a potom se Ahil pretvori u okrutnika bez herojske etike, a Črtomir „odlazi kod svojih zemljaka Slovenaca i daleko preko njihovih granica“ (Prešeren, 176). Među- tim, je li moguće živjeti kao heroj, a istovremeno ne vjerovati u jedinu mogućnost koju takav život pretpostavlja, u kratak i zato slavan život poslije smrti, a istovre- meno ubijati u ovome prolaznom životu u svoju slavu ili biti ubijen u slavu drugih? Sudeći prema Ahilovu iskustvu, epski čovjek ostaje nemoćan. Ilijada doduše zavr- šava pomirbom Prijama i Ahila, ali bilo bi naivno misliti kako je riječ o pomirbenom svršetku. Takav svršetak samo je Homerov pokušaj da barem na izvanjski način sa- čuva epsku cjelovitost, a time i sam ep kao književnu vrstu koju je prije toga sustav- no razbijao Ahilom kao tragičnim likom. Može li se nakon svega rečenog još uvijek tvrditi da je ep ponovno zadobio svje- žinu zato što je duže vrijeme bio na počinku? U biti nemamo sačuvan uzorak izvor- noga epa, jer je taj uzorak uvijek bio vezan uz usmenu predaju i kolektivno iskustvo, bio je dakle stariji od pisma (Bahtin). Svi najstariji sačuvani epovi ( Ep o Gilgamešu , Ilijada , Odiseja ) sačuvali su se pomoću pisma koje je već samo po sebi suprotstavlje-