Nova Istra

271 Janez VREČKO OGLEDI sti. Novakov ep također ne obuhvaća sve događaje, i on je samo isječak iz povijesne realnosti u protekla dva stoljeća. Neki kritičari Novaku predbacuju da podnaslov Vrata nepovrata , epos, zvuči pre- napregnuto te da bi se morao zadovoljiti slovenskim izrazom ep. Novak pak odgova- ra da je s izvornim starogrčkim izrazom htio naglasiti pripovijedanje, jer sebe smatra epskim pripovjedačem mitova i priča, pripovjestičarem , te priznaje da se u njegovu epu, unatoč poznavanju priča predaka i brojnih drugih pojedinaca, isključivo radi o interpretaciji. Dakle, unatoč istinitim podatcima, nije riječ o pisanju povijesti, nego o pisanju pripovijesti. Kod takvog pjesničkog oblikovanja pripovijesti Novak se, u skla- du s epskom tradicijom, pita ima li pravo na to, jer epski pjesnik nije znao za osobnu imaginaciju i pjesničko nadahnuće, zato što je na snazi bila nedodirljivost i svetost prošlosti, zbog čega je u starih naroda epska poezija imala značenje svetih tekstova. Novak doduše zapisuje istinu, potkrijepljenu citatima, povijesnim činjenicama i dokumentima, ali nije baš posve uvjeren u to kako je sve što zapiše istina. Su- očavanje povijesti i poezije ovom epu omogućava da ga podjednako strasno či- taju i ljubitelji poezije i povjesničari, vjerojatno i zbog posebna položaja pisanja povijesti u Sloveniji posljednjih desetljeća. I upravo je to specifičnost ovoga epa, koju valja posebno istaknuti. III. Homer nije zaslužan samo za stvaranje Ilijade i Odiseje , već je zaslužan i za to da poslije njegova zapisivanja ep naprosto nije više bio moguć. Smatramo ga pjesnikom koji je u svojim djelima sažeo svu vremenski vrlo dugu i staru epsku tradiciju, i to očito u posljednjem trenutku, kad se iz toga još mogao stvoriti ep. Da je odugovla- čio, morao bi iz beskonačna gradiva napisati tragediju, te bi ga možda već Aristotel poimence pribrojio pjesnicima koji su iz epova počeli stvarati tragedije, s obzirom na to da je Sofokla svrstao u „isti red s Homerom“, zato „što nije samo dobro opo- našao, nego je i dramatski oblikovao“. Budući da se razumijevanje Homera i njegova eposa temelji na njihovoj graničnoj poziciji između staroga i novoga, s pravom se pitamo – poslije svega što je rečeno – možemo li kod Homera još uvijek govoriti o epskom svijetu kao cjelovitom, u sebi dovršenom, epskom totalitetu, što ga Lukács tako često naglašava u svojim mislima? I koje mjesto Ahil zauzima u tome svijetu? U takvom cjelovitu svijetu očito ne bi bilo prostora za Ahila i njegovu svojegla- vost, srdžbu i osjećaj vlastite prolaznosti iz kojeg proizlaze njegove „odluke“. Jednako vrijedi za Črtomira, junaka Krštenja na Savici . Ahil i slovenski Črtomir ne opredje- ljuju se za herojski brz i junački način života, nego za ustaljeno, pouzdano i nimalo