Nova Istra

270 OGLEDI Janez VREČKO II. George Steiner, koji se inače bavio tragedijom, zapisao je bez imalo oklijevanja da je tragično započelo u Ilijadi , i to padomTroje koja je prva velika metafora tragedi- je. Homerski junak zna da ne može shvatiti i pobijediti sudbinu, ali se s njom ipak hvata u koštac. Tako je Homer u Ilijadi jasno ukazao na problem čovjekove osamlje- nosti i smrtnosti koje u donošenju odluka od njega stvaraju samostalno, strastima podložno biće za koje kod bogova više nema milosti. Čovjekova računica s Bogom ostala je prvi put nepodmirena već u homerskom epu. Budući da je Homer nastojao prikazati završetak herojskih vremena, morao se temeljito uhvatiti u koštac s dotad nepromjenljivom, kanonskom epskom predajom koju su pjesnici mogli jedino usvajati, a nipošto na bilo koji način prilagođavati svojoj slobodnoj fantaziji. Sukladno svojoj koncepciji svijeta i čovjeka, Homer je štošta iz epske tradicije prešutio, štošta promijenio i dopunio te je tako već bivao pjesnikom u modernome smislu riječi, pjesnikom koji je polazio od zamisli u svojoj duši, kako bi to rekao Aristotel, a nije više bio pjesnik pjevač koji je morao vjerno služiti mito- loškoj predaji. To je primijetio Adorno, zapisavši da je homerski duh svojatao mito- ve te ih organizirao na svoj način, što je za sobom povlačilo proturječje s njihovom prirodom. Iznenađenje za sve koji su Homerovo vrijeme zamišljali kao apsolutnu vjernost predaji, vrijeme u kojemu se nije očitovala individualna pjesnikova sloboda. Stoga je već Platon u Državi Homera nazvao vođom tragičara. Prema tome, Homer je ostalim pjesnicima postao majstorskim uzorom i u tome kako je trebalo pripovi- jedati izmišljene priče, koje će u Aristotela naposljetku postati istinitije od povijesti i stoga bliske filozofiji. Ako je epos riječ o nečemu što se doista dogodilo, onda je Novakov ep epos, jer govori o istinitim događajima. I ako je Homer mitu štošta pri- dodao ili oduzeo, ako je štošta izmislio, onda je to učinio i Novak. Prema Bahtinu, apsolutna epska prošlost pjesnički je osvijetljena herojskim djelima očeva i praoče- va, majki i pramajki. Novak ide doslovce tim tragom, definirajući epiku kao dijalog s mrtvima. Ep je istovremeno i govor o istinitim događajima koji su ostali značajni za preživljavanje zajednice. Prema Aristotelovim riječima, iz Homerove Ilijade i Odiseje moguće je stvori- ti samo jednu tragediju ili najviše dvije, i to zato što ep nije povijesno djelo koje bi obuhvaćalo sve događaje koji su se u nekom razdoblju dogodili jednoj ili više osoba, već je selektivan čin božanskoga pjesnika, kakav je bio Homer. Naime, u usporedbi s drugim pjesnicima iz Trojanskoga rata, on je isključio sve suvišno i nepregledno te za osnovu uzeo samo isječak oko kojeg je nanizao niz epizoda. Ovdje valja potra- žiti koncepciju tzv.„početka u sredini“ i „nedovršenog svršetka“ koji je kod Lukácsa mnogo kasnije poprimio temeljnu oznaku homerske epskosti i njene uravnoteženo-