Nova Istra

256 OGLEDI Ivan GRLJUŠIĆ simboliku (osobito na djela mračnjaka poput Eliphasa Levija i Alberta Pikea, što je nelogično i povijestno nemoguće, jer je masonstvo nastalo stoljećima poslije, među- tim o prijenosu nekih okultnih nauka i znanja kroz stoljeća moglo bi se opravda- no predpostavljati), kao i na neke islamske auktore (Muhyiddin ibn Arabi i njegov kozmološki nauk), što bi pak vremenski bilo moguće (jer je Arabi živio od 1165. do 1240.), a je li doista, barem djelomično, Dante bio upućen u njihove radove, teško je reći; nikakve izravne potvrde tomu nema – osim za Avicenu i Averroesa koje izravno spominje među uglednim nekršćanskim povijestnim likovima u /pred/paklu ( Pakao IV., 143, 144), jer su bili poznati u svijetu latineteta i djela su im bila prevedena na taj jezik, uklopivši se u skolastički sustav mišljenja. Simbolika brojeva u Komediji općepoznata je, barem djelomice i izvanjski, ali po- litička priča o gvelfima ( guelfi ) i gibelinima ( ghibellini ) vjerojatno i nije samo politič- ka. Te dvije stranke (ovdje nas zanima samo Firenca) borile su se za prevlast: gvel- fi su podržavali širenje utjecaja i ovlasti pape i papinske države, dok su gibelini bili pristaše njemačkoga cara Svetoga Rimskoga Carstva. Međusobno su se neprestance sukobljavali i preotimali vlast u pojedinim gradovima-državama, pa tako i u Firenci. Kada su, nakon dugotrajnih borbi i smjenjivanja na vlasti u Firenci čas jedne čas druge stranke, gvelfi konačno pobijedili gibeline g. 1289. kod Campaldina i Capro- na, zaratili su između sebe. Podijelili su se, naime, na tzv. bijele i crne gvelfe, koji su se razišli i politički: bijeli gvelfi sada su se protivili papinskomu utjecaju, a crni su i nadalje podržavali papu. Dante je bio gvelf, i to bijeli, pa je poslije preuzimanja vlasti u Firenci od strane crnih 1302. godine (uz pomoć snaga pape Bonifacija VIII.) pro- tjeran iz rodnoga grada, umrijevši u progonstvu. U Komediji (koja je pisana u tom progonstvu od 1304. do pjesnikove smrti 1321.) Dante kao gvelf (premda tada bijeli , no očito su osobni razlozi bili bitniji od ideo- logije) slavi Henrika/Heinrich VII., Nijemca i cara! Ali taj Henrik VII. od kuće Luxembourg (oko 1274. – 1313.) bio je i vanjski poglavar Reda vitezova templara , koji očigledno imaju pjesnikovu veliku naklonost, budući da ga, Henrika, uzdiže i smješta u najviša nebesa iznad svih zvjezdanih sfera – u deseto nepomično nebo ili Empirej, u kojemu je Rijeka svjetlosti i Rajska ruža. (Henrika spominje još neko- liko puta: Raj XVII. 82, Čist . VI., VII., XXIII.) Beatrice (koja ga na ovome mje- stu – Raj , XXX. – neprimjetno napušta, zauzevši mjesto u krugu blaženika iz raj- ske ruže, a vodič i tumač postaje mu sveti Bernard 6 ) govori Danteu, pokazujući mu krunu što tu čeka Henrika (anticipirajući budućnost, jer se „uzdizanje“ pjesnikovo 6 To jest Bernard iz Clairvauxa ( 1090 . – 1153 .), francuski redovnik cistercit, katolički svetac kanoniziran 1174., crkveni naučitelj, mistik i filozof. Poznat po brojnim čudima koje je Bog učinio njegovim posredovanjem i molitvom. Clairivaux je ime samostana u kojemu je živio.