Nova Istra

190 NOVI PRIJEVODI Arian LEKA li su nekome tko je od njihova novca napravio stanove. U tim stanovima, ponovimo, sada živimo mi. S njihovih prozora gledamo kako Sunce zalazi. Ali tu nije kraj. Ne oprost i blagoslov, već se krivnja malo po malo širi na sve, po- put blagoslovljena kvasnog kruščića poslije mise. Smrt se pretvara u hranu za nas. Prvobitno iz solana. Iz môra utopljenikā solane donose sol u grad. Solane donose sol iz mora utopljenika, koje su mornari nekada zvali lijepim imenom Gospino polje . Sljedeći su ribarski brodovi. Sad ćemo loviti ljude, a ne ribu. Nije li Isus rekao Šimu- nu neka se ne boji te da će od toga trenutka biti ribarom živih ljudi? To se zapravo dogodilo Albancima. Ribarski čamci, koji donose divlju ribu u naše ribarnice, na trž- nice i restorane, imaju imena slična našim utopljenicima. Otkako je smrt, koju smo skuhali, postala našim jelom, godinama smo se hranili ribom koja se hranila našim utopljenicima. Otkad nemamo imena krivaca, nitko nije oslobođen osjećaja krivnje. Bez sjeća- nja, bez osvrtanja unatrag i bez pretjerana opterećivanja, mirno ćemo nastaviti ži- vjeti. Hoćemo li se i dalje odmarati u hotelima koje su nam naši utopljenici plati- li unaprijed? Jesu li unaprijed platili prijevoz, predujmom kojim su kupljeni butici kako bismo se mi obukli? Hoćemo li i dalje jesti u restoranima izgrađenima uz more novcem koji su utopljenici platili u gotovini ? Hoćemo li i dalje raditi u tvornicama i radionicama u kojima su oni, nestali u moru, također dioničari? A kad ne budemo imali dovoljno novca, hoćemo li uzimati kredite u bankama kojih je zaliha stvorena novcem onih koji su platili životom? Ne živi, već oni koji su tragično izgubili živote na moru – suvlasnici su hotela, butika, restorana.... Godinama, otkad su se utopili, nisu došli podići svoj dio profita od suvlasništva užasa. Naravno, nije samo Mediteran taj koji povremeno postaje sarkofagom. Pomorske tragedije nisu se događale samo na albanskoj obali. Trgovanje ljudima na moru na- stavlja se i dandanas, pred očima sviju, uz spoznaju ili čak prešutnu suglasnost dr- žava. Ovo more više ne stvara osjećaj bliskosti. Očinski osjećaj koji su Talijani gajili prema njemu, kad su ga nazvali il mare , zajedno s majčinskim osjećajem Francuza, koji su ga nazvali la mer , vraća se izvorima, čineći da prema moru očitujemo neu- tralan osjećaj, kao naši drevni preci, koji su ga nazvali mare . Ali prostor koji može „proizvesti moral“ ne zove se književnost. Barem dok pisci ne shvate da trajni moral nije moguć, kao što ne može biti ni konačan. Ne predlažu pisci bolju i nadahnutiju budućnost, niti daju savjete o tomu koji oblik tokovi života trebaju slijediti. Što pak oni mogu učiniti, jest pokrenuti misao kao čin svijesti koji ima malo zajedničkoga s hitnim potrebama, zabrinjavajućim stanjima ili jadikovkama, učiniti čujnim utihli unutarnji glas bića, osvjetljavati tamne površine ili raspravljati o onomu što samo mrmljamo, a ne izgovaramo jasno, kako bi se iz svakoga iskustva izvukao nekakav