Nova Istra

189 Arian LEKA NOVI PRIJEVODI je pak u valove bacio poljsko cvijeće. Službene ceremonije izvedene su u tišini i uz pogrebnu glazbu. Ali postoji nešto što ne izgovaramo, već sakrivamo među riječima, kad god kaže- mo da su se ljudi „utopili“ u moru. Utopili se? Sami se utopili? Jesu li to stvarno bili nesretni slučajevi? Jesu li to oni izišli osvježiti se, pa ih je na moru zatekla oluja? Ili su ih utopili (oni)? Ili smo ih utopili (svi mi)? Kako oni koji su se uspjeli spasiti tako i oni koji su se utopili, nisu sami pošli. Netko ih je onamo poslao. Čime? Gumenim čamcima. Gliserima. Bilo kojim sredstvom koje ih je moglo prebaciti na drugu obalu. Tko? Nisu ih stranci utopili. Utopili su ih Albanci. Morski vukovi? Oni su preuzeli obvezu prevoza. Ostali su se dogovorili već na obali i osigurali plijen. A netko je, pak, zatvorio oči, sklopio ih da ih više ne otvori, nego da ih zauvijek zatvori, isključujući radare te obustavljajući ophodnje i potjere. Ljudi se, bilo kako bilo, utapaju, ali smrt zna plivati. Smrt poznaje i vlada svim sti- lovima plivanja. Utopljenici su ostali, ali smrt se uspjela vratiti na obalu. Smrt je sti- gla na suho i ponovno ušla među nas. Ali smrt utapanjem nije bila najgora smrt koja nam se dogodila. Tih godina dogodilo nam se nešto još gore od smrti sáme. Prisnost s nesrećama bila je nešto veće i od smrti. Pretvaranje nesreće u uporabnu vrijednost bila je simbolična razmjena života sa smrću koja, kao čin bez povratka, izmiče kôdu uništenja. 4 3 Novcem koji su emigranti platili za svoje zabranjeno putovanje, trgovci ljudima vratili su i smrt na obalu. Novac koji su utopljenici platili kako bi bili preba- čeni na drugu obalu prelazio je iz ruke u ruku i stigao do nas. Taj nas je novac neko vrijeme hranio u godinama kada je bilo teško biti čovjek. Nemojmo stvarati moral na račun bijede ni etiku od gladi. Dobro ili ne, najsiro- mašniji su se hranili novcem koji je dolazio od trgovine ljudima. U urbanoj legendi gliseraš je dobio ulogu šarmantnog heroja, kakvu čak ni gusarski vukovi nisu ima- li. Bogataši su novac od smrti pretvorili u zgrade pored mora, u hotele, restauraci- je, supermarkete, ribarske čamce, butike, solane, modne salone, televizore, tvornice, tvornice sapuna ili deterdženata. Od tog trenutka utapanje je ušlo unas, a ne novac. Nekako je kasno, ako ne i uzalud, pitati tko je kriv za masovna utapanja Albanaca od Albanaca. Ali kada nitko nije kriv, krivica se širi zahvaćajući i opterećujući sve: i krivce i nevine, pokazujući prstom na sve. Od toga dana nevinosti sviju, mi koji smo preživjeli kupili smo nove stanove s pogledom na more. U njima živimo i danas. To su kuće plaćene našim utopljenici- ma – onima koji nisu znali plivati. Platili su životom. Oni nastavljaju plaćati i danas. Formula je jednostavna. Kako bi napustili svoju zemlju, i krenuli u bolji život, plati- 3 Jean Baudrillard: Symbolic Exchange and Death (Simbolična razmjena i smrt; izv. L’Échange symbolique et la mort , 1976.), Sage Publications, Thousand Oaks (Kalifornija, SAD), 1993.