Nova Istra

188 NOVI PRIJEVODI Arian LEKA ma svjetiljkama i svjetiljnjacima, govorio Italo Calvino? 3 2 Koje to duhove on može, a mi ih ne možemo vidjeti? Tada kad sam na more gledao samo kao na čovjekova prijatelja, možda sam gri- ješio. Pogriješio sam i tad kad mi se more učinilo bezdušnim i okrutnim. Moru se ne može pripisati čak ni suradnja. Ono se ne može optužiti da je pomagač, suradnik ili sudionik. More ne utapa nikoga. More ponajviše pomaže, olakšava. Tek u oluji more kao da postaje našim pomagačem. Kolikogod može, ono pomaže olakšati patnju ne- komu koji je u agoniji. More čini vidljivima one koji ga zlorabe i koji sreću crpe iz tuđe nesreće. Također, more pridonosi užasu nekoga drugog, onoga tko ga je obma- nuo i s njim pokušao trgovati. U takvim slučajevima more uzima život, kao tražeći odštetu zbog čovjekove tvrdoglavosti. Ali more kaznu izvršava kao da daje dobar sa- vjet, a ne kao odmazdu. Ne oni koji su se utopili, ili koji su se izgubili na moru, već upravo oni kojima je more oprostilo trebaju ga se plašiti. Kad god iziđu prošetati po- kraj mora ili smjeraju trgovinu ljudima, trebaju se bojati. More ih namjerno ostavlja živima. Privlači ih. Prevari ih. Okvači im zlatna sidra oko vrata. Premda se ne volimo toga prisjećati, sad već znamo kako svakodnevica radi na tome i čini sve da sjećanja poništi te da se ne sjetimo zločina. Ali more je tu. More zna, kao što i mi znamo. Još jedna Albanija nalazi se utopljena, pod morem. Pre- krivenu vodom možete je potražiti ispod jadranske površine, u dubinama Jonskoga mora i posebno ondje gdje se dva „albanska” mora susreću i sudaraju na Otrantskim vratima. More je postalo pokrovom Albanije utopljene pod morem. Ako tamo gore, na brdima, u planinama ili na obalama živi narod koji se, iako od najstarijih vremena, smatra zakašnjelim i ne baš snažno osvjedočenim u prikazanoj povijesti, pod morem nalazi se drugi dio istoga naroda. Tamo, pod morem, naši su ljudi, odjavljeni Alban- ci, upisani u knjigu onih koji život izgubiše na moru. Nije hiperbola. Istina je. Najmanje jedan albanski grad, grad sa svim svojim sta- novnicima utopljen je tu, pod morem. Grad toliko težak te uspijeva posramiti nas tako da pognemo glave. Dio onih koji su isplovili čamcima uspjevši preploviti more, nastavlja živjeti, ali ne zaboravljajući stravu i užas bijega ni strah od utapanja. Osta- li su se utopili. Trupla nekih dospjela su na obalu svjedočeći. Velik dio njih nikada nije isplivao. Tugovali smo. Obredi su obavljeni. I praznovjerja. Tko je kruha imao, bacio je malo hljeba na valove, kako njegov utopljenik ne bi bio gladan; tako se vje- ruje. Netko je u more prolio vodu da im utaži žeđ, prema drevnoj tradiciji. Netko 2 Italo Calvino: The Uses of Literature (Cybernetics and Ghosts) (Kibernetika i duhovi /uporaba književnosti/; izv. Cibernetica e fantasmi... ), Harcourt Brace & Company, San Diego – New York – London, 1986., str. 17.