Nova Istra

185 Philippe BLASBAND NOVI PRIJEVODI ona nije ostala na tome. U njegovim je knjigama otkrila neke stvari koje ja nisam pri- mijetio. Mogao sam od nje nešto naučiti – strahota! Otkrio sam, dakle, taj soj zapadnjačkih žena, lijepih i profinjenih, senzibilnih i in- teligentnih, i čitateljica Dostojevskog. Do tada sam poznavao ljubav samo u romani- ma i nostalgičnim sanjarijama o svojim tetkama koje se depiliraju. Otkrio sam novo lice te sramne bolesti koja vas pretvara u nečijeg roba, tjera vas da patite i, još gore, da volite tu patnju. Skupio sam cijelu zbirku te vrste djevojaka, vitkih, ljupkih, uglav- nom plavokosih. One su me cijenile. Voljele su razgovarati sa mnom, otići u kino, popiti neko piće ili hodati u mojem društvu. Te djevojke bile su samo razrijeđeno vino; tek sam trebao okusiti pravi alkohol; morao sam spaliti grlo i povratiti utrobu. Još su mi od toga suha usta. „Moja ljubljena je drolja“, promrmljah namještajući dalekozor.„Moja ljubljena je levantinska bludnica, žderačica muškaraca“, i ugledah – sad jasno – golo tijelo debe- log Argentinca uz njezino odjeveno tijelo (vrag odnio Argentince, mojega oca prvo- ga!), vidjeh kako drhti dodirujući joj suknju svojim debelim mesnatim prstima. Kiša mi se cijedila niz zatiljak, a suze niz obraze. Prođoše me srsi. Cendres se ispružila na krevetu, pružajući mu ruku, nasmiješena, i on je prekri svojim teškim, blijedim tijelom, koje ona obujmi rukama da bi ga bolje zatočila. Bilješka o piscu: Romanopisac, dramski pisac, scenarist, kazališni i filmski redatelj Philippe Blasband rođen je 1964. godine u Teheranu, ali od iranske revolucije 1979. godine živi u Belgiji, u Bruxellesu. Majka mu je iranskoga podrijetla, a otac Belgijanac židovskoga podrijetla. Obiteljski korijeni i studij filmskemon- taže obilježit će njegovo književno djelo. Još kao student pisao je scenarije za kratkometražne filmove, od kojih je neke i samrežirao, kao što će poslije režirati neke od svojih kazališnih tekstova, recimo Pismo o mačkama i Žderačice čokolade . Za prvi roman, Opepelu i dimu ( DeCendres et de Fumées ), objavljen1990. godine uuglednoj francuskoj izdavačkojkućiGallimard,dobiojenajvećubelgijskuknjiževnunagradu„PrixRossel“.Kritikagajedo- čekala kao jednoga odglavnihpredstavnika „nove generacije“, koja ubelgijskuknjiževnost donosi nove teme i postupke. Uromanu Opepeluidimu tojetemaegzilaviđenogaočimapripovjedačaIradjaLévyja,kojiseprisje- ća dolaska svoje obitelji u Bruxelles, prvih godina boravka u tom gradu, djetinjstva uTeheranu, velike iranske obitelji, djedove kuće, kibuca u Izraelu (u kojem je i Blasband proveo jednu godinu) i svojemla- denačke ljubavi, djevojke koju svi znaju samoponadimku, Cendres, pepeo. Blasband tupriču smnogo autobiografskih elemenata ne pripovijeda kronološkim redom nego nizom fragmentarnih sjećanja, služeći se postupcima montaže i naracijom koja mnogo duguje istočnjačkoj tradiciji usmene priče. Zbog svih tih elemenata, koje nalazimo i u drugim Blasbandovim djelima ( Le livre des Rabinovitch , Quand j’étais sumo , L’effet cathédrale , Max et Minnie , Johny Bruxellles ...) jedan je kritičar svoju studiju o Blasbandu naslovio „Sto tisuća milijardi i tisuću i jedna priča Philippea Blasbanda“, aludirajući na njegovu bliskost poetici Raymonda Queneaua i Šeherezadi.