Nova Istra

184 NOVI PRIJEVODI Philippe BLASBAND Čim sam naučio čitati i pisati, dok su ostala djeca sanjala o blistavoj karijeri astro- nauta, vatrogasca ili učiteljice, ja sam odlučio postati pisac. Smišljao sam nevjerojat- ne pustolovine, prepune špijuna, detektiva i pustolova-izgubljenih-u-Africi, i tipkao ih s dva prsta na očevu starom pisaćem stroju. Počinjao sam od naslova; imao sam dara za naslove: „Rekvijem uz zvuk strojnice“,„Jack Jackson protiv crvene podmor- nice“,„Simfonija Neba“. Zatim sam dodavao„Prvi dio“,„Knjiga prva“,„Prvo poglavlje“, „1“. Nakon nekoliko redaka odustajao bih. U ranoj mladosti otkrio sam ruske pisce. Sa šesnaest godina već sam nekoliko puta pročitao romane Dostojevskog. Uvijek sam iznova uranjao u njih. Kretao sam se po osvojenom području. Više sam prepoznavao tekst nego što sam ga čitao. Za vrijeme nastave stavio bih knjigu na koljena, s vremena na vrijeme bacio pogled na nju, hvatajući neku rečenicu, neku riječ. Na školskim odmorima osamio bih se u ne- kom kutu trijema, sjeo na školsku torbu, stavio dva ili tri sveska na koljena i prelazio s jednoga na drugi. Jednoga dana, između dva školska sata, listao sam svoj Zločin i kaznu , staru dže- pnu knjigu požutjelih uglova, koju sam za deset franaka kupio kod nekog antikvara. Netko je sjeo s moje desne strane. Nisam na to obratio pozornost. Ta osoba mi se obrati; nisam se osvrnuo na nju. Jedna mi se ruka spusti na rame, ruka za koju sam naslutio da je ženska – poskočih. Odjekne kristalni smijeh. Zbunjeno se okrenuh prema njoj.„Čitaš Zločin i kaznu ?“, upita ona. (Kao i u svih zgodnih belgijskih dje- vojaka, crte njezina lica bile su bezizražajne, ali svježe.) Najoštrijim tonom koji sam našao na svojoj paleti odgovorih joj da zaista čitam Zločin i kaznu , i zamolih je (glas mi se gušio dok sam izgovarao te riječi) da skine ruku s mojega ramena. Opet me razdražio njezin smijeh; skinula je ruku – u trenutku kad više nisam osjećao njezin teret na ramenu, nisam želio ništa više na svijetu nego da ga opet osjetim. Ona je pročitala Zločin i kaznu , i druge romane velikog Fjodora. Nikad nisam sreo nekog drugog čitatelja Dostojevskog. Jedva sam mogao zamisliti da ima drugih osim mene. Bio sam ljubomoran, Dostojevski je bio moje tajno kraljevstvo, nitko nije mogao ući u njega, pogotovo ne ta mala belgijska drznica beznačajnih crta lica, života uređena kao informatički program. Govorila mi je ljubazno, pristojno, s jedva vidljivim osmijehom, tako laganim i nježnim da sam od njega osjećao bol. Teško sam podnosio tu ljubaznost, sav taj osje- ćaj spokoja, kiselkast, ogavan; prezirao sam je, želio sam je mrziti, pljunuti joj u lice, udariti je, rasplakati i raskrvariti, zgaziti je, odbaciti daleko od sebe, uništiti je – za- ljubljivao sam se u nju. Govorila je i ja shvatih da je razumjela Dostojevskog. Bio sam u isti mah zbunjen i bijesan: što, zar da jedna žena razumije božanskog Fjodora? Jedna Belgijanka? Ali