Nova Istra

183 Philippe BLASBAND NOVI PRIJEVODI II. Moj djed samo je dvadesetak puta uputio riječ svojoj ženi. Nitko nikad nije doznao je li ju volio ili samo cijenio – kao što cijenimo domaću životinju, neki blizak pred- met, neko sjećanje –, ili ju je promatrao samo kao stroj kojemu je svrha da proizvodi nasljednike Hosseinijevih. Rađala je samo kćeri. Nakon svakog novog rođenja bila je sve slabija, i na kraju umrla pri porodu. Ho- sseini-Slikar nije zaplakao. Njegovo lice ostalo je poput maske (nikad nije pokazivao osjećaje). Povukao se u mirovinu i zanimao se još samo za slikarstvo. Ostatak života proveo je kao turist. Činilo se da je sudbina htjela kazniti Hosseina Hosseinija, prvog Hosseinija, ar- hitekta, oca mojega djeda. Pet sinova Hosseina Hosseinija doživjelo je zrelu dob; vjerovao je da će se njegovo ime širiti. No njegovi su sinovi imali samo kćeri, osim Madjida, kojemu je jedan od sinova umro od meningitisa tek što je odbijen od sise, a drugoga je u dobi od sedam godina pregazio neki loš vozač. Madjid Hosseini dobio je nadimak (bez razloga, mislili smo tad) Hosseini- Mar- ksist. Unatoč njegovim ludorijama, slabostima njegova karaktera i njegovim lažima, svi su ga voljeli, čak i njegova majka. Ona je bila šijitkinja, vrlo pobožna; za nju je kockati se za novac bio smrtni grijeh, jednako težak kao jesti svinjetinu ili ubiti dje- vicu. Hosseini-Marksist igrao je uglavnom poker. Kartao se loše i često, i gubio velike svote. Posuđivao je novac od jednoga da bi ga vratio nekom drugom. Ulagao je sav svoj šarm, kleo se da je to zadnji put, da će otplatiti sve svoje dugove. Čak i Hossei- ni-Bazar, obično vrlo škrt, pozajmio mu je prava bogatstva. Jednoga dana Hosseini-Marksist toliko se zadužio da je, ne bi li izmaknuo vje- rovnicima, morao pobjeći iz zemlje. Nekoliko godina nitko nije ništa čuo o njemu. Njegova žena vratila se svojoj obitelji, u Ispahan. Brigu o njegovim kćerima preuzele su razne grane obitelji. Mi smo naslijedili najstariju, najljepšu, najumišljeniju i najgluplju. Moja braća i ja postupali smo s njom kao sa sluškinjom, ona je s nama postupala kao s robovima. S vremena na vrijeme tukli smo se s njom. Ona nas je udarala u međunožje; mi smo je pokušavali unakaziti. (Naš cilj bio je isključivo filantropski: malo ružnoće moglo joj je samo koristiti.) Majka nas je oštro izgrdila, otac nas je pokušao urazumiti. Morali smo se pomiri- ti i s gađenjem razmijeniti poljupce. Status quo održao se nekoliko tjedana. Nakon toga opet su zaredali ispadi ljubomore, uvrede, zlostavljanja i udarci šakom, i ugrizi, i pljuske; ciklus je krenuo ispočetka.