Nova Istra

182 NOVI PRIJEVODI Philippe BLASBAND Kad se oženio, prestao je slikati. S vremena na vrijeme zadovoljio bi se nekim ne- hajnim krokijem na nadstolnjaku u restoranu, a kad je putovao avionom, na vreći- cama za povraćanje. Crtao je ptice u letu, lavove, mačke dugih brkova koje ljenčare. Nakon smrti svoje žene, povukao se u mirovinu i opet se prihvatio slikarstva. Napustila ga je svaka ambicija. Tijekom nekoliko godina, do vjenčanja moje maj- ke, ograničavao se na to da hiperrealistički slika svoju lijevu ruku, zatim je kao mo- del uzeo svoja stopala i noge, zasitio se i toga, okrenuo se krajolicima u okolici svoje kuće. Njegov brat, Hosseini-Mlađi, jednoga dana ga je naivno upitao zašto najprije ne fotografira svoj motiv. Slikar bi ga zbog toga najradije zadavio. Pomisao na uboj- stvo odagnao je jednim pomakom obrve. Za mojega djeda umjetnost nije imala nikakvu svrhu. Nije težio ni stvaranju re- mek-djela, ni tome da iz svojih platna izvuče i najmanju financijsku ili društvenu korist. Slikao je zato da slika, slikao je kao što se prao, kao što je jeo i spavao. Kad je oslijepio, okrenuo se poeziji. Imao je potrebu da stvara, nije važno što: kćeri, slike ili pjesme. Stekao je naviku da hoda u krug po sobi koju je prije toga obilježio znakovi- ma. Gradio je pjesmu kiticu po kiticu, mrmljao stihove na dijalektu mashadi, da bi ih zatim izdiktirao prvoj osobi na koju bi naišao. Ja sam vjerojatno zapisao desetak tih pjesama, a da ih nisam razumio. Vjerovao sam da ću, krećući se kuglom zemaljskom, pokrenuti i nešto u sebi, da ću se preobraziti, da ću postati netko drugi. Kad sam otišao u Izrael, mislio sam da će me to putovanje očvrsnuti, da će se moja pretjerana osjetljivost ublažiti. Putova- nja ne rješavaju probleme, ona stvaraju nove. Zračna luka je, sjećam se, imala konzistentnost onih kratkotrajnih polusnova koji nas svladaju kad padamo od umora. U unutrašnjem džepu Raoulova kaputa (pre- velikog za mene) sakrio sam urnu. Obuzimala me želja da je otvorim i u nju uro- nim prste. Zamišljao sam blag, brašnast dodir. Koliko god me privlačila, ta misao me istodobno odbijala. S vremena na vrijeme kroz tkaninu sam vrhovima prstiju opipavao zaobljen i umirujući oblik. Iz zvučnika su odjekivali ženski glasovi, ogavno komercijalno sladunjavi, najavljujući dolaske i polaske dalekih aviona, prema prije- stolnicama egzotičnih imena. Zračna luka plašila me; bojao sam se da će me niz zamršenih administrativnih obreda spriječiti da stignem do aviona. Vidio sam sebe kako beskonačno lutam po tim visećim hodnicima osvijetljenima dugim ružičastim neonima, po tim dvorana- ma, tim stubištima, kako prolazim kroz bezbroj blindiranih vrata, pokazujući vječnu putovnicu, vječnu vizu, vječnu kartu za ukrcaj. Bio sam gotovo iznenađen kad sam se našao u avionu. Poslije, dok smo nadlije- tali neko nepoznato more i dok sam povraćao u zahodu, došao sam u iskušenje da sakrijem urnu u neki kut i tamo je zaboravim.