Nova Istra

181 Philippe BLASBAND NOVI PRIJEVODI mišića, napetih ispod naborane kože. Nikakav osjećaj nije narušavao njegove crte. Lice mu je uvijek bilo zatvoreno. Zvao se Ali Hosseini, ali su ga svi zvali Hosseini-Slikar. Priskrbio si je važno mje- sto u obiteljskoj sagi, onoj legendi o Hosseinijima koju pothranjuju ogovaranja teta- ka iz drugoga koljena, dalekih rođakinja i obiteljskih znanica, svih neudanih, debelih i prijetvornih; pripovijedalo se (tihim glasom, pijući aromatični čaj, leđa utonulih u mekane jastuke, napućenih usta), pripovijedalo se da se jednoga dana, u planini, borio sa šakalom i zaklao ga vlastitim zubima; da je imao židovske ljubavnice, ili, još gore, armenske; da je odlazio u južni dio grada kako bi se kartao, pušio opijum i pio – obične laži. Volio sam sjediti pokraj njega kad je slikao u vrtu, u proljeće. Pokrio bi glavu bi- jelom maramicom i znoj mu se u potočićima cijedio niz lice, kanaliziran mrežom borā. Nije se micao. Platno kao da ga je hipnotiziralo. Kad je slikao, više nije treptao očima. U razini bicepsa nadlaktica bi mu se zgrčila i podrhtavala, ali je ruka, lagana, ženstvena, profinjeno izvodila nježan ples kistom; dlake kista milovale su platno; bilo je to blago, suptilno, obojeno milovanje. Povremeno je ustajao, udaljavao se, vraćao, procjenjivao, opet se odmicao, mrmljao, ponovno se vraćao. Poslije, kad je oslijepio i udostojao se razgovarati sa mnom, objasnio mi je da se slika mora napeti kao lûk, mora se splesti i rasplesti. Kad je slikao, nije se obazirao na mene ništa više nego na moje bratiće, koji su, malo dalje u vrtu, igrali „sedam-kamenova“, jednu teheransku dječju igru. Katkada bi njihova teniska loptica svom snagom pogodila slikarske nogare; platno, tube s bo- jama i ulje pali bi na tlo. Moj djed, koji bi se u drugim okolnostima lako razbjesnio, pratio je pogledom platno u padu, šutke ga podizao, vraćao slikarski pribor na mje- sto, nastavljao svoj rad. Neki su znakovi najavljivali revoluciju: smjenjivali su se prosvjedi i protu-prosvje- di, u velikim gradovima uveden je redarstveni sat, na zidovima su šareni slogani obe- ćavali nasilnu smrt Šahu; kao i svakog proljeća, djed je slikao u unutrašnjem vrtu, a ja sam ga gledao kako slika. Bio je usredotočen na svoj rad. Na sljepoočicama su mu iskočile vene. Disao je polako, pravilno, zatvorenih usta. Odjednom se okrenuo prema meni. Njegov pogled prešao je preko mojega, ali se na njemu nije zaustavio. Bio sam užasnut.„Više ne vidim!“, povikao je prije nego što se srušio na zemlju. Da kao slikar moj djed nije bio samo darovit, nego i genijalan, on bi taj genij ugu- šio. Više je cijenio umijeće nego umjetnost, i dobro obavljen posao nego remek-djelo. Naučio je perzijsku kaligrafiju i stekao akademsko obrazovanje iz crtanja i slikar- stva. Imao je i svoje apstraktno razdoblje. Okušao se na nekoliko izložbi, bez uspje- ha, i zasitio se.