Nova Istra

180 NOVI PRIJEVODI Philippe BLASBAND li smo se od svijeta. Osjećali smo stid, stid s kojim se miješala bezbrižna zanesenost usporediva s pijanstvom. Minute su se pretvarale u sate, a sati se razvlačili u beskonačnost. Jednoga dana dobili smo pismo, ne račun ili kakav reklamni letak, nego pravo pismo, naslovljeno na majku. Donio joj ga je Maurice. Držao ga je među otvorenim dlanovima, kao ka- kav žrtveni dar. Raoul i ja slijedili smo ga. Nejasno smo se nadali da će pismo najaviti ili neku katastrofu ili neko blagotvorno čudo. Kad je pogledala omotnicu, majka je problijedjela. Poštanska marka bila je švicar- ska, sa žigom Lausanne, i bilo je to zaista pismo od njezina oca. Javljao je, na perzij- skom, na tri mala lista, kako se sljedeći mjesec sprema na put u Belgiju, i da će nas posjetiti. Majka se srušila u najbliži naslonjač. Iz njega je odmah ustala i počela bijesno hodati u krug. Ona, koja je bila mlada Perzijanka iz ugledne obitelji, stidljiva i raz- mažena, pretvorila se s godinama u nervoznu i užurbanu poslovnu ženu – bila je to preobrazba tako potpuna i nepovratna poput preobrazbe gusjenice u leptira. Ipak, bojala se svojega oca. Nije htjela da on vidi njezin restoran u stečaju, njezinu djecu koja rastu brzo i loše, i njezinog već godinama pijanog muža. Moj djed živio je kod jednoga od svojih starih prijatelja iz djetinjstva, u Lausanni. Svakome tko bi pristao zapisati ih, diktirao je pjesme na mashadi dijalektu, pune re- toričkih slika,„vina“,„cjelova“ i „ruža“, u vrlo preciznom religijskom smislu. Za per- zijsku novu godinu, u proljeće, slao nam je nasmiješene fotografije, jednako sponta- ne kao neki sovjetski službeni portret. Uvijek je bio snimljen kako stoji, pred istom bibliotekom. Uvijek je na sebi imao tamno odijelo. Uvijek je podizao desnu obrvu malo više nego lijevu. Od starosti i hladne klime svake je godine bio još malo pogu- reniji. Moja majka odlučila je lagati, sakriti svoj pad; pozajmila je novac od ljudi koje je jedva poznavala, podijelila nam mnoštvo savjeta i opomena, smislila zamršene stra- tegije, potražila način da otrijezni svojega muža. Bio je to uzaludan trud. Dva tjedna poslije djed je poslao brzojav u kojemu je u nekoliko riječi javio da ima gripu i da će doći tek sljedeće godine. Otada se više nije uspio riješiti gripe. S vremenom je dobila druge nazive, ne tako obične. Moj djed nije više nikad napustio Lausanneu. Ponekad mislim o njegovoj sudbini, apsurdnoj sudbini jednog lošeg perzijskog slikara, oca otprilike pola tuceta živahnih kćeri, koji je umro u jednom bez sumnje čistom, hladnom i, za njega, nevidljivom gradu. Poput svih ostalih, i ja sam svojem djedu po majci govorio vi – mislim da je i on sam sebi govorio vi . U vrijeme kad smo još živjeli u Iranu, bio je čvrst starac, tvrdih