Nova Istra

179 Philippe BLASBAND NOVI PRIJEVODI cijeloj vojsci poslovođa, pušeći cigaru u svojoj kadi. Nedavno je pala pod stečaj i sad gata iz karata u malome uredu nedaleko od kolodvora Midi: „Deborah vam otkriva budućnost i sadašnjost“. Kad smo došli u Bruxelles, otkupila je restoran na rubu stečaja zbog lošeg položa- ja: da biste došli do njega, morali ste se probiti kroz labirint jednosmjernih uličica u središtu grada, proći kroz jednu ili dvije četvrti prostitutki i delinkvenata svih spolo- va, kroz ulicu bordela s ljubičasto ili plavo osvijetljenim ženama u izlogu, i mali park u kojemu su se okupljali pankeri i igrali domino. Tijekom nekoliko godina, svake večeri, kad bi otišao posljednji gost, spavali smo u sali restorana. Neki bi se, poput mene, ispružili na stolu, drugi na podu; moj otac razapeo bi viseću mrežu između dviju greda, i hrkao metar iznad tla. Raoul, najsta- riji od moje braće, spavao je na barskom šanku. Poslije, kad je postao informatičar i zaradio mnogo novca, dao je u svojoj vili izraditi šank koji mu je služio kao krevet. Svake večeri moj otac bi se napio u malom podrumu u kojem su bile uskladištene bačve s pivom. Osim njega, svi smo radili do dva ili tri sata ujutro. Maurice je poslu- živao, Raoul se prerušavao u Ciganina i svirao violinu, majka je kuhala, a ja sam prao posuđe. Mrzio sam taj posao. Prao sam posuđe ispunjen bijesom. Ponekad bi se hrpe tanjura srušile same od sebe, i ja sam psovao krhotine. Bio sam tako umoran da se ujutro, unatoč uzastopnoj zvonjavi budilica navijenih da zvone u razmaku od deset minuta, nikad nisam uspijevao probuditi. Ustajao sam s ostalima, oko jedanaest sati, i odijevao se u žurbi da stignem u školu prije podneva. Uvijek sam imao podočnjake. Moji „drugovi“ zvali su me „zombi“. Profesori su mislili da sam socijalni slučaj, i nisu bili posve u krivu. Srećom, Raoul me upisao u jednu od najtolerantnijih škola u gra- du; moji su izostanci prolazili bez posljedica. Nisam razgovarao ni s kim u gimnaziji. Što su mogli shvatiti o mojem životu ti belgijski malograđani? Jesu li oni živjeli u restoranu? Jesu li prali posuđe dvanaest sati bez prekida? Jesu li imali brata savjesnog žigola? Jesu li oni nekad živjeli u Iranu? Jesu li vidjeli slana jezera kako obasjavaju oblake i deset metara visoke kovitlace prašine kako pustoše suha polja, i autobus na dva kata kako polako klizi po ledu, sjeverno od Teherana? Za vrijeme školskih odmora čitao sam Dostojevskog. Poistovjećivao sam se s njegovim patničkim likovima. Bio sam zapravo jedva kulturno prilagođen adoles- cent, koji se loše osjećao u svojoj koži, ni lijep, ni pretjerano inteligentan; nisam baš bio sretan. Nekoliko mjeseci restoran se nije praznio. Obnavljali smo svoju garderobu, bez ikakva reda; odlazili smo u kazalište, kino, operu (od koje nismo ništa razumjeli); punili smo račune u banci, da bismo ih vrlo brzo opet ispraznili. Zatim su gosti po- čeli dolaziti sve rjeđe. Nismo više zamjenjivali ni žarulje ni poderane čarape, i udalji-