Nova Istra

178 NOVI PRIJEVODI Philippe BLASBAND se otvarali na zavojitim stubištima, preklopna vrata vodila su do vrlo visokih golubi- njaka, u koje sam se odlazio sakriti. Za ljetnih popodneva, pošto bismo popili čaj, cijela se obitelj prepuštala popod- nevnom odmoru, u salonu, na debelim jastucima presvučenima grubom vunom. Noću su sluškinje postavljale krevete na krovovima i natkrivale ih mrežama protiv komaraca. Stare žene pod čadorima, koje nisu mogle zaspati, brbljale su do svitanja. Njihove otegnute nazalne rečenice uljuljkivale su u san djecu, koja bi zaspala pro- matrajući nebo u potrazi za nekim meteorom ili neidentificiranim letećim objektom. Za perzijsku novu godinu (prvi dan proljeća) naš djed okupljao je sve svoje po- tomke u malom salonu i dijelio im darove, nove čekove koje je on potpisao. Mi smo odijevali svoju najljepšu odjeću. Taj dan bio je tako čaroban da nisam osjećao kako me guši kravata, ni kako mi flanelske hlače nadražuju kožu. Kad sam doznao da je ta kuća razorena u iračkim bombardiranjima, nisam osje- tio nikakvu nostalgiju. Kuća već odavno nije pripadala mojem djedu. Trebao sam barem žaliti za zgradom; Iran, obitelj Hosseini, moje tetke koje se depiliraju, sve mi se to činilo dalekim, maglovitim, poput sna čije se pojedinosti jedna po jedna nepo- vratno brišu iz pamćenja. Vjerojatno se više nikad neću vratiti u Iran. Više neću vidjeti planine prekrivene snijegom, goleme poput matrona. Više neću čuti tanak glas snimljenog poziva na molitvu. Više neću osjetiti miris Teherana, onu prašinu od stijena koja vam ispunja- va nos i usta, i koju ljetne oluje navlaže, dajući joj sjaj. Mislim da više nikad neću vi- djeti Iran i, moram priznati, to mi je svejedno. Da je kuća mojega djeda razorena, doznao sam u jednom uredu belgijske vojske u kojemu sam razvrstavao formulare i udarao na njih žig. Iran nije mogao biti da- lji i nestvarniji. Moj spektar boja svodio se na žuto-smeđu, na blijedu put licā i pr- ljavo bijelu boju zidova, ublaženu svjetlom žarulja ili prigušenom svjetlošću oblaka tmurnog neba. Kako tu zamisliti mjesto gdje neobične boje blistaju na suncu? Gdje, u proljeće, lišće izgleda kao da je natopljeno svjetlošću? Gdje je nebo bolno modro? Sjećanje blijedi. Pojedinosti nestaju jedna po jedna, poput jezika koji zaboravlja- mo bez prevelika žaljenja. Moja je majka kiptjela od ljubavi i suosjećajnosti; poput prepunog lonca, s vreme- na na vrijeme bi prekipjela. Prema nama nije osjećala nikakvu nježnost, samo strast. Umjesto da nas zagrli, stezala nas je toliko da smo se gušili. Kad je hodala uz nas, bila je ganuta do suza. Jedan od nas spotaknuo bi se ili poskliznuo: ona bi se pre- strašila, pljusnula ga. Prema nama je pokazivala napadnu, pomamnu ljubav, osobito pred strancima, koji su se zbog toga osjećali još neugodnije nego mi. Moja je majka uvijek sanjala o tome da bude poslovna žena. Poslije je postala pra- va trgovkinja. Imala je dućane na postajama podzemne željeznice i izdavala naredbe