Nova Istra

170 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Darija ŽILIĆ starih mitova, ponovno ispisivanje mita o Evi. Svijet trune, vrijeme je kad se „penisi- ma mjeri svijet”, pa žene poziva neka obuku povijest, neka tkaju tekstove i ušutkaju glasove starih mudraca. Zato smjelo traži da Platon i Aristotel budu pozvani na sud i neka se izgradi tradicija koju će ispisati vještice, pisarice i paučice. Naime, spominjanje vještica važno je jer su one bile nositeljice alternativne žen- ske tradicije, one su djelovale na granicama jezika i kulture zajedno s ludim ženama i histeričarkama. Lirska junakinja hrabri žene da se bore „za naše zastave i povijest” i ostave trag u društvu iz kojeg su izmještene. Uostalom, jedna je pjesma naslovljena Izvještaj s margine društva : pjesme bivaju izvještaji s toga ruba na kojem se ne može zaraditi, na kojemu ne možeš unajmiti stan, pa si u„istom košu s narkosima, kurva- ma i kriminalcima”. Lirska junakinja ponekad je izmještena iz konteksta, strši u sve- miru, uvijek je sama. Život je za nju„fašistička svinja”, a u Svemiru je isto – i samoća i praznina i odbljesak tuđe svjetlosti. Ne govori samo o teretu lezbijke, već onome svih podređenih žena – crnkinja, Židovki... No, zanimljivo je da ne idealizira lezbij- ke, već u nekim pjesmama šalje poruke homofobičnim lezbijkama. U posljednjem ciklusu knjige ispisuje Božje riječi stvaranja. Na koncu ipak zaključuje da Boga nema i ne zna se tko izgovara njegove riječi. A ženi je u stvaranju uzeta riječ i nastavlja se „igra besmisla”. Zato treba pobjeći od šutnje, jer ona „grize” – pjesnikinja poručuje da treba govoriti u snu, jer će nam šutnja „ionako prerezati vratove”. Poezija je za Sanju Sagastu, kao i za poznatu američku pjesnikinju i aktivisticu Audre Lorde, izlaženje iz šutnje, imenovanje bezimenog. Treba reći kako je njezinu poeziju kritičar Miloš Đurđević uvrstio u izbor iz novije hrvatske poezije. Još jedna suvremena hrvatska pjesnikinja bavi se propitivanjem lezbijskog iden- titeta koji se sukobljuje s građanskim, a riječ je o Aidi Bagić. Ona ističe kako je taj identitet čini ranjivom, pa se osjeća kao„slobodna lovina” (pjesma Travnate površine ). Kako Dubravka Đurić ističe u tekstu The Construction of Heterosexual and Lesbian Identities in Katalin Ladik, Radmila Lazić and Aida Bagic’s Poetry , u svojoj poeziji Aida Bagić koristi strategije reprezentacije hegemonijskog heteroseksulanog iden- titeta, ali u isto vrijeme podriva ga izvedbenošću lezbijskoga identiteta. Ujedno de- stabilizira binarnu opoziciju koju se drži imanentnom lezbijskoj seksualnosti prema kojoj je jedna od partnerica femme (koja preuzima ulogu žene), a druga butch (pre- uzima ulogu muškarca). Aida Bagić, ističe Dubravka Đurić, pokazuje da je ljudska seksualnost uvijek performativna i da heteroseksualnost nije nešto „prirodno” samo po sebi. Ova poezija pokazuje kako su i u „heteroseksualnim i u homoseksualnim vezama pozicije subjekta promjenjive i kompleksne.” No, zanimljivo je to kako u svo- ju visokostiliziranu poeziju Bagićeva uvodi srpski jezik te mi miješanjem hrvatsko- ga i srpskog jezika podriva monolitnost – njena lirska junakinja živi putujući, nije