Nova Istra

169 Darija ŽILIĆ ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Kapitalizam, sanjari, fantasti, Drugi Hrvatski pjesnik Drago Glamuzina u pjesmi Korporativni kapitalizam naglašava kako „korporativni kapitalizam jede svoju djecu /, kao i revolucije, uostalom.” i zaključuje „Napokon nešto destruktivnije od nas, lju- bavi”. Iz hrvatske pjesničke prakse treba izdvojiti poeziju koja reflektira kapitalizam te lezbijsku poeziju. Pjesnikinja Sanja Sagasta objavila je prvu lezbijsku knjigu poezije u Hrvatskoj Igre ljubavi i ponosa , a 2005. godine u uglednoj izdavačkoj kući AGM iz Zagreba objavljena je njena druga pjesnička zbirka Sapfino ogledalo . Sagasta je dobra pozna- vateljica književnosti te ženske književne tradicije. Spominjanje Sapfe to potvrđuje, jer riječ je o poznatoj pjesnikinji s otoka Lezbosa, iz antičkoga doba, na koju su se pozivale mnoge teoretičake i pjesnikinje. Tako je nastao i pojam safička seksualnost kao oblik izražavanja seksualnosti u ženskome pismu, posebno svojstven francuskim autoricama. Još jedna značajka takve seksualnosti otvoreno je izražavanje lezbijskih strasti. Zbirka je vrlo složeno strukturirana, a završava nekom vrsti propitivanja od- nosa Boga prema lezbijkama. Lirska junakinja traga za vlastitim identitetom, koji je u negaciji, pa ističe „muškarac nije moj identitet”. Pretvara se da je oličenje ponosa i mamina djevojčica, ali iz nje stalno izbija prijekor prema samoj sebi, jer lezbijke same sebe ponekad određuju bolesnima naglašavajući neispunjenost majčinstvom (jajnik je tek „cista bez funkcije“). U pjesmi Bogomoljka lirska junakinja ističe da je bogo- moljka „koja proždire sama sebe / nakon onanije”. Uz prikaz društva ona povezuje pojam laži – laž je „dobra heteroseksualna žena”. No, referira se i na jednu od laži na kojoj je bila sazdana bivša država: „posljednja laž je amputirana / zajedno s Marša- lovim nogama”. Svijet je metaforički predstavljen kao vojska crva koja ulazi u mozak. U svakom je crvu neka zapovijed koja kazuje kako se u životu treba ponašati – rodi- ti se, jesti, spavati... Sagastina lirska junakinja odbija imperative preispitujući sebe i svijet, gotovo bismo mogli ustvrditi kako samoj sebi naređuje – lezbijko, misli! Želi stvoriti vlastiti jezik. Umjesto zastava raznih država, govori o zastavi svoga mozga, vagine, našega govora, našega pisanja, našega srca. Upravo isticanjem našega , ukazu- je na povezanost sa ženama i potrebu da izrazi i bivanje u društvu. Tako poziva na borbu, ali ne na rat, već na borbu za slobodu, dostojanstvo, poziva žene da uznemire svemir, ispljunu navike, neka se odmaknu od uljudnosti. Spominje okvir i to u dva značenja. U pjesmi Izvan okvira , opisujući vođenje ljubavi, poželi izaći iz vlastita ti- jela. Naime, kosti su okvir prostora i ona želi biti izvan njih kako bi se stopila s vo- ljenom. No, već u drugoj pjesmi želi odmaknutost od voljene, poželi da ljubavnica ostane u„lijepom zlatnom okviru” kako bi pak ona mogla ostati u svome svijetu i „sa- njati svoj život”. Postoji potreba da se u životu ostavi znamen, urezan trag, jer voda je istekla, a pijesak iscurio kroz prste. Zato je nužno upisivanje u povijest, pa „lezbijke pišu povijest u nadi da će zapisati sebe za nju u / Vječnost”. Nužno je reispisivanje