Nova Istra

168 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Darija ŽILIĆ U radu Prema politici nade: poezija posle rata Damir Arsenijević razvija tezu o re- politizacijskom potencijalu poezije koja, kako ističe,„...daje glas i uspostavlja vezu iz- među alternativnih modela subjektivacije (feminističke, gej, lezbijske, kvir) i novih, međusobno uspostavljenih solidarnosti, istovremeno se suprotstavljajući njihovom isključivanju”. Naime, Arsenijević konstruira pojam poezija razlike , a takva poezija predstavlja kritički glas u odnosu na dominantnu ideologiju, jer riječ je o tome da pjesnici i pjesnikinje, koji zauzimaju poziciju izgovora isključenog elementa, izgrađu- ju novu zajednicu, ali, istovremeno, ističe autor, stvaraju politiku nade koja predstav- lja otpor dominantnom modelu reetnizacije i modelu manipulacije traumom, koja u bosanskohercegovačkom kontekstu, kojim se Arsenijević bavi, biva poricana, mito- logizirana ili pak medikalizirana. Poezija kao emancipatorski diskurs je, ističe, poe- zija koju pišu prije svega pjesnikinje, koje razvijaju svoj poetski glas, grade društveni prostor za žene, ali i za, što predstavlja presedan u bosanskohercegovačkoj poeziji, homoseksualce. Poezija razlike opire se poeziji reetnizacije, u kojoj se inzistira na et- ničkoj homogenosti, i promiče otpor dominantnom etnonacionalizmu u kojemu je osnova podržavanje fantazme etnonacionalnog jedinstva, odnosno etnička podijelje- nost. Potrebno je ponovno upozoriti na Charlesa Bernsteina koji je u tekstu Vrijeme izmješteno iz kretanja: gledati naprijed , da bi se dakle sagledala prošlost, istaknuo kako postoji potreba za pisanjem koje pomiče granice onoga što se može identificirati, što ne samo da proizvodi razliku, već je pronalazi, što dovodi do nomadske sintakse želje i preobilja koji prikose žanru (rođenju, rasi, klasi) da bi ga smjestili negdje drugdje. O poeziji razlike govori i bosanskohercegovačka pjesnikinja, koju spominje i Arseni- jević, Šejla Šehabović. Ova autorica ističe kako za nju biti spisateljicom ne znači „zau- zeti predviđeno i konstantno mjesto unutar dominantne kulture” U svojoj poznatoj pjesmi Neću da budem poetesa Šehabovićeva ironizira sam izraz poetesa , jer smatra da se njime oduzima glas ženskom autorstvu. U istome intervjuu slikovito je opisala bosanskohercegovačku pjesničku scenu: književna je sijela usporedila sa svadbenim stolovima:„...na vrhu stola sjede starješine, a oko njih mlade nade, te pokoja poetesa što se zatekla na repu događaja”. No, poput Arsenijevića, naglašava kako mimo tih svadbenih stolova postoji kultura koja „pretendira na legitimitet”. Zanimljivo je to da ova autorica govori o važnosti ženskih identiteta koji se oblikuju prizivanjem sjećanja na bol, na solidarnost koja nastaje iz bola, i time zapravo ističe važnost artikulacije traume u pjesničkome diskursu. Na ovome mjestu potrebno je podsjetiti i na pokretačicu projekta o disidentskom potencijalu ženskoga pisma u Bosni i Hercegovini, pokojnu profesoricu Nirman Moranjak Bamburać, koja u radu Signature Smrti i Etičnost Ženskog Pisma razmatra subverzivnost ženskih pjesničkih glasova. Naime, Damir Arsenijević posebno ističe njezin utjecaj na radove mlađih teoretičara i teoretičarki.