Nova Istra

167 Darija ŽILIĆ ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI na još jedan značajan Bernsteinov tekst – Drugi svjetski rat i postmoderno pamćenje . U njemu američki teoretičar razvija tezu kako je Drugi svjetski rat doveo u pitanje autoritet u svim oblicima i glasovima: prava Oca, Zakona, Nacije i Nacionalnoga Duha, Tradicije itd. Nijedna istina više nije razumljiva sama po sebi, pa to nisu ni povlašteni pojmovi i društvene konstrukcije poput patrijarhata, autoriteta, racional- nosti, poretka i kontrole. Shvaćanje da bijeli heteroseksualni muškarci, kršćani na Zapadu, nemaju isklju- čivo pravo izraziti najviše vrijednosti čovječanstva, pojavilo se i prije Drugoga svjet- skog rata. Naime, kao suprotnost nadpovijesnoj i nadljudskoj perspektivi izraženoj u ranijim poetikama, u novijoj američkoj poeziji pjesnici sve veću pozornost poklanjaju ideološkoj funkciji jezika. Oni, piše Đurićeva, uporabom radikalnih modernističkih postupaka istražuju društvene dimenzije jezika koji proizvodi realnost, podrivajući usto autoritarne jezične strukture. Kako bi se sagledala prošlost, Bernstein u tekstu Vrijeme izmješteno iz kretanja: gledati naprijed upozorava na to da je poezija uvijek određena geografijom, etničkom pripadnošću i seksualnim opredijeljenjem, ali isti- če da nije moguće govoriti o zajedničkom glasu regije ili grupe, jer grupe su uvijek sastavljene od podgrupa, pa ne možemo govoriti o homogenosti. U knjizi Gender, Races, and Religious Cultures in Modernist American Poetry 1908. – 1934. , američka teoretičarka Rachel Blau DuPlessis primjenjuje metodu socijalne filologije. Piše da socijalna filologija reaktivira pomno čitanje, koje su razvili anglo- američki novi kritičari, e da bi se u poeziji istražili tekstualni tragovi i diskurzivne manifestacije različitih ideoloških pretpostavki, subjekatskih pozicija i društvenih koncepata koji se tiču roda, rase i religiozne kulture. DuPlessis pokazuje, ističe Du- bravka Đurić u tekstu Socijalna filologija Rejčel Blau Duplezi i materijalistička čitanja poezije , kako moderni pjesnici i pjesnikinje konstruiraju narative kulture i oko poj- ma subjektivnosti artikuliraju društvene rasprave, va to čine unutar teksture poezi- je, koristeći pjesnička sredstva. DuPlessis ističe kako je poezija skladište i izraz su- bjektivnosti, mjesto gdje se apsorbiraju i artikuliraju društvene subjektivnosti, gdje se proizvode zamjenice, persone i govorne pozicije. Poezija nužno ne konstruira be- šavnu konzistentnu subjektivnost između govornika i govornice u pjesmi i pjesni- kova/pjesnikinjinog artefakta. Mlada teoretičarka iz Novoga Sada Maja Solar u intervjuu za časopis Tema ističe kako „...poezija nikada nije bila strogo odvojena od politike, a još je manje bila čista i uzvišena u neke transcendentne sfere. To je samo jedan diskurs koji je dugo pre- vladavao. Svako mjesto govora već je političko mjesto. Sam čin selekcije, od strane onih koji imaju moć, već je politički”. To je i nakana ovog eseja: na nekim primjerima pjesničke prakse pokazati kako upravo poezija predstavlja emancipatorski diskurs, odnosno kako pjesnički stihovi mogu imati političko značenje.