Nova Istra

171 Darija ŽILIĆ ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI stabilan identitet, već je riječ o nomadskoj junakinji koja se suvereno kreće preko granica, jezikā. Pjesnikinja Natalija Marković, već spomenuta u tekstu, također naglašava no- madsku poziciju – u autopoetskom tekstu ističe kako se njezina geografija tijela ne poklapa s geografijom sredine u kojoj živi, a njezini skriveni svjetovi geografije tijela i stvaranja, podsvjetovi egzistencije izjednačavaju jedan NewYork, Moskvu i Beograd. Njezin je subjekt nomadski, ne osjeća se vezanim uz vlastitu zemlju i njezine mitove. I bosanskohercegovački pjesnik Faruk Šehić u birci pjesama Transsarajevo propituje simultanost, odnosno istovremeno bivanje u raznim stvarnostima. Naime, u njegova lirskog junaka postoji konstantna svijest o tome što se događa na drugome kraju svi- jeta – uhvaćen je u neuzaustavljivu tempu globalizma u kojemu je čovjek tek čestica, pa se pjesnik s pravom pita o svrsi vlastita pisanja: „Kakva je svrha pisati poeziju, ili pisati uopšte / dok se svijet rastače brzinom / koja je upravo proporcionalna / de- monskom ubrzanju diobe / ćelija zloćudnog tumora”. Pritom Šehić zanimljivo odre- đuje pjesnika koji je tek „tumor na zdravom tkivu techno-manijačkog kapitalizma”. A zašto treba odstraniti taj tumor, u čemu je korozivnost pjesništva, odnosno izvor neuklapanja, i nije osobito teško zaključiti. Pjesnik je, kako nabraja, sanjar, fantast, bohem, egocentrik. Kapitalistički stroj koji planira vrijeme radnoga čovjeka, koji ga bespoštedno želi iskoristiti, ne prizna- je ljude koji imaju višak – vremena, iluzija, koji nemaju stalan posao. Usredotočeni na pjesništvo, na kreaciju, pjesnici izbjegavaju vezivanje uz institucije, najčešće nisu obiteljski ljudi, a obitelj je, kako ironično navodi Šehić,„stub našeg naroda i države”, pa pjesnici zaista postaju suvišak, bolesni dio društva, koji svojom izmještenošću po- driva kapitalističku mašineriju. Mlada srpska pjesnikinja Dragana Mladenović svo- ju je zbirku zanimljivo strukturirala – poglavlja postaju pogoni. U zbirci se poigrava frazeologijom iz vremena socijalizma, ironizira stereotipe, a njen poetski angažman proizlazi iz zapitanosti:„Hajde recite mi / Ko je mogao predvideti lični teror / sivilo birokratije vladavinu terorizma / u svim tim humanim sistemima” (pjesma Uzrok ). Još jedan pjesnik tematizira odnos kapitalizma i poezije. U zbirci pjesnika mlađe generacije Slađana Lipovca nalazimo lirskoga junaka koji živi u velikom gradu, ubr- zano, pa mu nedostaje vremena za promišljanje i pisanje. U pjesmi Crveno – crno on se pomalo nostalgično sjeća kako je nekada vrijeme sporo teklo (Ujevićeve smolave ure), dok je sada posve izložen psihozama dnevnih rasporeda. Naime, ljudski je ži- vot određen stanjem tekućih računa, čovjek je izložen reklamama koje ga mame na trošenje, pa postaje tek„društveni subjekt onoliko koliko / troši / govoreći / politič- kim rječnikom”. Tako i Lipovec, kao i Šehić, zaključuje kako je „ljudsko tijelo točka / nasađena na brze kotače”. U pjesmi Nova godina Lipovčev je junak u malome mjestu, ali nemoguće je izolirati se jer dolaze sms -poruke, izranjaju slike s tv-ekrana, vrijeme