Nova Istra

156 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Božidar PETRAČ nada mnom. Amorova strjelica posve ga je svladala, dušom mu je zavladala „dična vladarica koju mnogi i ne znajući joj imena nazivahu Beatrice“. Ljubav mu je dakle zavladala dušom koja joj se odmah predala te je potpuno izvršavao njezine proh- tjeve. Devet godina poslije, u „deveti sat onoga dana“, u vrijeme kad je Riječ postala tijelom i predala duh, opet je susreo „najplemenitiju“,„čudesnu gospoju“,„odjevenu u prebijele haljine“. Prolazeći ulicom, svrnula je pogled prema mjestu gdje je on pun straha stajao i pozdravila ga „neizrecivom ljubaznošću“,„tako kreposno da mi se uči- nilo kako u tom času gledam sve vrhunce blaženstva“. Pjesnik je primio Beatricin „preslatki pozdrav“. Preslatke riječi osamnaestogodišnjakinje izazvaše toliku slast i odvojiše ga od svijeta te stade razmišljati o preljubaznoj gospođici. Jedan tren, jedna sekunda, jedan običan događaj bili su dovoljni da mu otvore grotlo pakla, goru čisti- lišta i rajske nebeske sfere. Dakako, zamisao je sigurno klijala tijekom pjesnikovih godina zrenja, ali zbilja koja je neposredno potaknula pjesnikovu maštu i inicirala cijeli spjev bio je upravo taj događaj koji se tako duboko usjekao u njegovu svijest, a koji je on doživio kao ponudu, kao navještaj ispunjenja rajske sreće, kao nagovje- štaj vječnoga spasenja. Prije nego što će se uputiti pravom stazom, znači: slijediti put vrline i izbjegavati poroke, mora se osloboditi mračne šume, grješnoga života, mora se osloboditi triju krvoločnih životinja koje, prema uobičajenim alegorijama, odgovaraju grijesima požude, pohlepe i oholosti. U svome kanconijeru Novi život , pisanu negdje od 1292. do 1293., pjesnik u ruhu novoga ljupkoga stila ispovijeda svoju„udvornu ljubav“ prema najplemenitijoj, koja se u međuvremenu udala i kojoj se više nije mogao obraćati, ali i prema plemenitim gospojama, djevojčicama, koje su bile od krvi i mesa i s kojima njegov odnos očito nije bio nimalo prividan: tražio je u njima ljubavnu utjehu i tažio ljubavnu žeđ, sve do 8. lipnja 1290., godine prerane smrti svoje najplemenitije, posrednice između neba i zemlje. Po njezinoj smrti zapo- činje nov, drukčiji odnos prema „najplemenitijoj“, počinje sadržajno nov dio knjige Novi život u kojem se angelizacijom i beatifikacijom slavi, „vrh ponajviših nadze- maljskih sfera“, „presjajna i blistava gospoja“ sred nebeskoga slavlja: u završnom, pedeset i drugom dijelu svoga kanconijera, autobiografskoga ljubavnog romana, pjesnik najavljuje Komediju kako bi svoju gospu, koju mu je smrt privremeno uzela, jer je uvjeren da će se s njom združiti u nebeskoj slavi, uzmogao „doličnije častiti“ i reći o njoj „ono što nikada ni o jednoj nije bilo rečeno“, o blagoslovljenoj Beatrice, „koja u vječnoj slavi gleda lice onoga koji je blagoslovljen u vijeke“. Kako se vidi, Novi život razotkriva idealizaciju ljubavi i njezinu suprotnost, razvrat, što i jesu dvije bit- ne sastavnice „udvorne ljubavi“. U Paklu , u čuvenu pjevanju o poznatim bludnicama iz drugoga kruga, nalazi se i epizoda s Franceskom da Rimini. To je prvi Danteov razgovor s nekom osuđenom dušom. Ta je povijesna zgoda opet zbiljski događaj, događaj koji se stvarno zbio. Ljubavnike je zatekao u činu preljuba prevareni suprug