Nova Istra

155 Božidar PETRAČ ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI ma svjetovima, svijetu Pakla, Čistilišta i Raja; to će postati čvrsta struktura unutar koje je prikazana ljudskost u svoj bestijalnosti, u svoj čežnji za pročišćenjem i svoj žudnji za pobožanstvenjenjem, kao „potpuna skala dubina i visina ljudske emoci- je“, od mržnje, zavisti, očaja, osvete, raznih nijansi patnje i stupnjeva izopačenosti, do svjetla, vedrine i blaženstva rajskih sfera po kojima je sam pjesnik nazvao svoje djelo „svetim spjevom“, kao skala iskustava, doživljaja i osjećaja koju nije izrazio ni jedan drugi pjesnik. Danteova Komedija sjajno prikazuje tri temeljne manifestacije ljudske egzistencije u zagrobnom životu: vječno prokletstvo u kraljevstvu puti, Pa- klu , kad svaka uspomena iz dovršenoga zemaljskog života povećava učinke patnje; privremenu muku čišćenja u kraljevstvu duha, Čistilištu, u kojem se duša oslobađa bremena zla i pročišćuje; u blaženstvu kraljevstva Božjega, Raja , gdje se novo stanje sve više kristalizira u kontemplaciji, zrenju vječne Ljubavi, Onoga koji jest. Pakao je dakle kao stanje sjedište tijela i grijeha,„tu zemnost“, piše De Sanctis,„nije samo uspomena, ona je i prisutna; kazna ne izmjenjuje karakter i strast; grijeh, zemnost nastavljaju se i na drugome svijetu i uključuju se u tim dušama koje se nisu kadre kajati: vječan grijeh, vječna kazna“. U Čistilištu se opet pojavljuje sunce, svjetlo in- telekta, duh: grijeh je mučna uspomena i pokajnik je nastoji udaljiti od sebe; duh se voljko oslobađa tjelesnoga i željno iščekuje spasenje. U Raju sve postaje svjetlost. Dakle, u Danteovu Paklu , Čistilištu i Raju , kao svojevrsnim stanjima ljudske egzi- stencije, pjesnik očituje univerzalan napor čovjeka da premosti „stvarni“, grješni, ze- maljski pakao i da,„ostavljajući ovo more jada“, očišćenjem postane „čist i za uzlet spreman među zvijezde“. Danteova sveobuhvatna vizija Božanstvene komedije , koju mnogi prispodobljuju veličanstvenoj gotičkoj katedrali što sadrži umjetničku pre- obrazbu i artikulaciju cjelokupnoga dotadašnjeg i suvremenog znanja i iskustva, konkretizira se i dovršava u svim manifestacijama života, ona je, riječju, univerzalan, umjetnički realiziran svijet srednjega vijeka. U spjevu nije samo ispričan životopis firentinskoga prognanika u izričitoj kronologiji događaja, nego univerzalna povijest koja se beskrajno širi u svijetu religiozne poezije, u natjecanju i često u podudaranju s Ovidijevim Metamorfozama , Vergilijevom Eneidom i Biblijom . II. A kako je zapravo začet Danteov putopis? Sramežljivim ili vedrim, kako nam dra- go, djevojčičinim pogledom, njezinim istančanim djetinjim osmijehom i kratkim naklonom ili pozdravom. U lipnju 1274. u Firenci se Dante mimoišao s Beatrice Portinari, preotmjeno, smjerno i skladno u rumenu boju odjevenom, opasanom i urešenom djevojkom. Njezin je pogled odjeknuo u njegovu srcu: Ecce deus forti- or me, qui veniens dominabitur mihi – evo boga jačega od mene koji dolazi vladati