Nova Istra

150 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Franjo NAGULOV ocijeniti negativnom ocjenom. Branitelji političke korektnosti pritom su nerijetko i sami bili politički nekorektni, u više mi navrata dopisujući konotacije kojima su, međutim, primarno iskazali netoleranciju prema jednoj skupini ljudi 12 . Sve je nave- deno obilježeno i dominantno popratnom šutnjom autorskih laissez faire karaktera, inače dojmljivo sklonih zalagati se za potlačene diljem svijeta, za ekologiju, za mir u svijetu, za pisce po zatvorima totalitarnih režima 13 , za one političke promjene za koje su sigurni da će se dogoditi i sl. Politički korektan diskurs pritom ograničava književnu komunikaciju, polemiku čineći praktički nezamislivom, pa i onda kada se psuje i prijeti fizičkim nasiljem, susretom sa zlim kritičarom koji će se kad-tad do- goditi (obećao sam da neću pretjerivati s poveznicama, stoga tek upućenije podsje- ćam na stanovita reagiranja koja su u danima nakon što je esej objavljen uslijedila). Ozbiljna je podvala, na tragu navedenoga, deskripciju fenomena ocijeniti tračem. Deskripcija je nužna, na nju se deklarativno često poziva, bez iste nije moguće upot- puniti bilo kritičko-esejistička, bilo ozbiljnija teorijska razmišljanja (pitajte krležo- loge što o tome misle). Kao što je ozbiljna pojava, ne samo književna (a koja književ- nost na društvenim mrežama snažno obuhvaća, napose poeziju), ono što suvreme- na psihologija prepoznaje kao emocionalni imperativ ; u ovom slučaju pitanje nazo- vi-ljubavi, po mom skromnom sudu pomodarsko njuejdžersko društveno-mrežno „slanje pozitivne energije“, uz očekivanje jednako pozitivne povratne veze. Na relaciji autor/čitatelj – čitatelj/autor (a kada je poezija posrijedi, usprkos nemuštom mar- ketinškom konstruktu da je poezija ponovno „in“, takva je relacija daleko najčešća) to izgleda otprilike ovako (govorim iz više vlastitih iskustava): Ja (mi) podržavam/ cijenim/volim tebe i tvoj rad i to sam ti dokazao. Sada je vrijeme da uzvratiš (podr- žiš/cijeniš/voliš 14 ). Navedeno se naoko čini zbrkanim, pa i nesuvislim, no obostra- nost izrazito zastupljenih emocionalno predznakovljenih superlativa u kontekstu književne društveno-mrežne komunikacije isto uvelike potvrđuje. Što, kao i politič- ki korektan diskurs, limitira književnu komunikaciju. Stavimo se pritom u poziciju književnoga kritičara koji piše o knjizi svoga dobrog prijatelja (uz napomenu da su u velikoj većini slučajeva u nas književni kritičari ujedno i književnici, što je zasebna tema i pri čemu se mogu usuglasiti s novinarkom Jutarnjega lista Snježanom Pavić koja takav odnos percipira kao izvjesni sukob interesa). U jednom je konkretnom slučaju, a tiče se supatničkoga komentara na kritički osvrt koji sam objavio u Knji- 12 Dvanaesta asocijacija. Režem vene, režem vene, odrez´o sam ruke... Pjesma, prema spomenutom romanu o Vinkovcima, grupe osnovane 2003. godine, osobito slušana osamdeset i neke. U Oficirskom domu, naravno. 13 Trinaesta asocijacija. Nas, u međuvremenu, slobodnima čini naša šutnja. Dobro znamo da ustvari nije tako, ali nema veze, stoput ćemo ponoviti laž. Makar ne otvarajući usta. 14 Četrnaesta asocijacija.