Nova Istra

149 Franjo NAGULOV ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI čudila. Zbirka je hrabra, zbirka je angažirana (što osobno preferiram u ova nemila vremena), ali zbirka iznikla iz stvarnosne poetike teško da može biti ocijenjena u nas do sada neviđenom pjesničkom pojavom. Zbirka je, uz navedeno, i dokaz autorove povijesti čitanja koja je pohvalna, ali i teško uočljiva mlađim autorima čija čitateljska povijest počinje s generacijskim autoricama i autorima (ne generaliziram, dakako). Tu bih, tragom komunikacijskoga društveno-mrežnoga bespuća, mogao i o „otkri- ću“ metafore, supstancijalne činjenice jezika osviještene već tada kada je čovjek uspio artikulirati svoje krikove. Navedenim tvrdnjama, vjerujem, ne umanjujem ono što sam u brojnim kritičkim osvrtima posljednjih godina isticao: pojavu niza vrlo zani- mljivih autorskih glasova za čiju se autonomiju, dodat ću, iz navedenih razloga sve više i češće brinem 10 . Spominjani problem političke korektnosti posebice se ogleda kroz prizmu gla- sne recepcijske geste književnih sadržaja u digitalnom miljeu, osobito na društve- nim mrežama. Dolazimo do toga da hiperinflaciju sadržaja, kojoj suštinski nije za- mjeriti, politički korektno ocjenjujemo ujednačeno visokom ocjenom. U tome kon- tekstu, mada sam time već i samom sebi dosadio, ne mogu ne spomenuti „lajkove“ i „srca“ 11 , kriptografske alate nimalo kritičkoga odobravanja svega i svačega (ne samo u književnosti). Ali ne samo odobravanja, već i ocjenjivanja sadržaja estetski upečat- ljivima. U svoj toj politički korektnoj nemuštosti, a polazim od iskusnih čitateljskih očiju čiji se vlasnici, možda i u strahu od osude, suzdržavaju loš tekst glasno ocije- niti neprolaznom ili jedva prolaznom ocjenom, posljedično se događa instituciona- lizacija šunda i treša , kako kroz prizmu lokalnih politika (napose), tako i kroz me- dijsku praćenost. Esej kojim sam to pitanje ranije obuhvatio rezultirao je mjesecima verbalnoga nasilja, širenja objeda, prijetnjama sudskim gonjenjem, slanjima prijete- ćih i uvredljivih privatnih poruka, pisanjem nekakvih „pjesama-rugalica“ (u jednom takvom pjesmuljku Ivankovac i moja malenkost lirski smo subjekti koji, sakateći poeziju, iz nekoga razloga usput uriniramo po Aja Sofiji, koja se god već simbolika iza toga ganutljivo netalentiranoga primitivizma krila) i drugim pojavnostima koje, međutim, ne bi smjele obeshrabriti recipijente književnih sadržaja da glasno i bez fige u džepu iste ocijene ocjenom kakvu zaslužuju. Politički korektni diskurs pritom je podložan strahovitoj zlouporabi. Iz vlastitoga iskustva mogu potvrditi da sam tih mjeseci na mnogo mjesta, pa i od strane medijski sve samo ne beznačajnih osoba, ocijenjen baštinikom mizoginije i seksistom jer sam se drznuo rad jedne autorice 10 Deseta asocijacija. 10. rujna 2043. Zabrinuti kritičar slavi šezdeseti rođendan, u predahu od zabrinutosti brojeći ima li više godina ili tragova šavova na prsnom košu. Kritičar zabrinut, a pisci prepisuju. Babe nema. Selo je izgorjelo. 11 Jedanaesta asocijacija.