Nova Istra

148 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Franjo NAGULOV no, govorim o primarno mladogeneracijski već potvrđenim talentima, pretežno oz- biljno nagrađivanim, čiji daljnji literarni razvoj, napose na tematsko-motivskom i sin- taktičkom planu, prijeti regresijom autonomije stila. Samo stoga što se od njih tako očekuje, urednički, dijelom kritički, pa i šire čitateljski, dojam je da odustaju od, ma koliko se uzaludnom činila, strastvene potrage za novim iskustvima jezika i u jeziku. Upravo je to bio razlog zbog čega sam, kako mi je kolega Mihaljević s punim pravom spočitao, napisao vrhunaravno pretencioznu kritiku ( https://mvinfo.hr/clanak/marko-pogacar-knjiga-praznika ) nove zbirke poezije Marka Pogačara, sada već predstavnika rane srednje generaci- je (vrhunaravno pretenciozno rečeno, pjesnici stare kudikamo brže od svojih meta- fora), stoga što je, usprkos stilski provjerenim rješenjima u kojima je autorski prak- tički nenadmašiv, odlučio posve nenadano okrenuti se mediju pjesme u prozi (in- termedijalno također neočekivano osjetljivoga konteksta). Primijećeno, kao što sam spominjao, neću konkretizirati. Tek ću dodati da je o tom pitanju, možda upravo s iznimkama poput Davora Ivankovca, Krešimira Bagića ili Damira Radića, kritika zabrinjavajuće suzdržana: kao da i sama, sukladno prethodno navedenim fenome- nima, prihvaća pravila igre (jer da bi se s podsmijehom kuckalo po pisaćem stroju, mladežna će inteligencija, ustrašena od neproživljenih revolucija reći – prvo valja ostarjeti). Kako u brojnim situacijama ističem da onaj koji kritizira polazišno mora biti samokritičan, koristim priliku javno se posuti pepelom, stoga što u dosadašnjim osvrtima o toj zabrinjavajućoj činjenici nisam pisao onoliko i onako koliko i kako je trebalo. Bit će zato što sam pomislio da ću ispasti smiješan u međuvremenu pred- stavljajući međunarodno značajnu žvrljotinu lokalnoga mediokritetskog piskarala 9 . Trendovski je mladogeneracijski pristup, imam takav dojam, pritom lišen pro- gramatskoga predznaka, manifestnoga polazišta kao smjernice bilo neupitne obra- ne estetike, bilo angažmana koji je, onda kada ga i primijetimo, ograničen politički korektnim diskursom, ali i nedostatnim čitateljskim iskustvima (izostavimo li me- đusobna, primarno društveno-mrežna čitanja). Dakako, pritom odbijam svaku po- misao na generalizaciju, a ukazujem na pojavu koja je čestotno zastupljenija. Kao i na „otkrića“ otkrivenoga, pa i usputne komentare, primjerice, Milakovićeve korektno napisane zbirke Rudnik stakla (Zagreb, HDP, 2019.) kao nečega na domaćoj pjesnič- koj sceni neviđenoga. O toj sam zbirci imao priliku, tvrdim prema sjećanju, pisati za časopis Poezija , a ocjena koju sam joj dodijelio bila je zasluženo vrlo dobra. No, pomisao da je posrijedi nešto „novo“ i „neviđeno“ (a s takvim sam se kvalifikacijama susreo prije nego što sam zbirku imao u rukama), blago rečeno, poprilično me za- 9 Deveta asocijacija. Ima preko stotinu pjesama. Puno je to za jednu knjigu i jedan kulturni do- gađaj! Da mu kažem? Ne, ne dolazi u obzir, napisat će ih još...