Nova Istra

143 Franjo NAGULOV ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI ovdje neću navesti autoricu koja je, sve dok čitanje njezinoga naslova u rubrici Zub kritike u Jutarnjem listu Mandić nije ocijenio pozitivnim iskustvom, putem druš- tvenih mreža išla toliko daleko da je čak pozivala na podizanje sudske tužbe protiv osamdesetineštogodišnjaka koji je, pokazalo se, do groteske uskomešao na (negativ- nu) kritiku dominantno hipersenzitivnu književnu scenu (sva sreća pa Mandić u toj rubrici nije pisao o zbirkama poezije). Onoga trenutka kada je, dakle, ostarjeli kriti- čar pozitivno ocijenio autoričin novi naslov, srdžbu i pozive na tužbu zamijenilo je otvaranje virtualnoga šampanjca, na što sam se suočio s komentarima punim prije- zira upućenih, za svaki slučaj, incognito. Daleko više incognito no što je, recimo, ovaj tekst, kastriran od svakoga traga danas ionako literarno nepopularne muškosti koju spominjem tek usputno provocirajući novopečeno svećenstvo političke korektnosti (srednji mi rod, nadam se, nitko neće zamjeriti). Ovaj doista gadljiv primjer selekcije prethodno je popraćen brojnim primjerima negacije često naslovljene pitanjem – Tko je Igor Mandić ? Tko je, dakle, Igor Mandić da za jedan razvikan prozni knjižuljak ustvrdi kvalitativne slabosti kakvima, neri- jetko, razvikani knjižuljci obiluju? Tko je Igor Mandić da u jednom, a to pišem kao rođeni Vinkovčanin, čak i faktografski problematičnom romanu ( https://booke.hr/vernes-na-stajgi-ivana-sojat-stajga-ili-put-u-maglu-zagreb-fraktu- ra-2021-235-str/ ) primijeti kako umjesto Verne ( Jules, op. a.), primjerice, stoji Vernes (srećom pa, čini se, Mandić nije ljubitelj vinkovačke Septice osnovane 2003., inače bi, s obzirom na to da je protagonist navedenoga romana, iako nije nabasao na vremenski stroj, na njihove taktove osamdesetih plesao pogo u Oficirskom domu, nastao kaos)? Tko je Igor Mandić da pričama jedne poznate spisateljice za djecu i mlade (koju osobno vrlo cijenim) dopiše karakteristiku nekoć među mladima popularnih spomenara? Srećom, ponovit ću, pa se ostarjeli kritičar u rubrici „Zub kritike“ Jutarnjega lista nije uhvatio čitanja zbirki poezije. Možda ostaje dojam da karikiram, no nisam posve si- guran da se negdje već ne bi pojavila kakva online peticija radnoga naslova Zaustavi- mo izlaženje Jutarnjega lista! ili, u ogorčenijoj verziji, Ubijmo Igora Mandića! Jasno je da, posebice na društvenim mrežama, većina autora vrlo rijetko propušta istaknuti takozvanu pozitivnu kritiku svojega rada. To, dakako, nije sporno, no ukazuje, uz razmjerno rijetke iznimke, na selektivan pristup kritici: poveznica će, dakle, negativ- ne kritike ili biti prešućena, ili naznačena uz jasan ironijski odmak i „svefrendovsko“ oduševljenje istim (ne istom). Potpisnik bi ovih redaka mogao bez problema nabroji- ti desetak slučajeva navedenih postupanja nad kritikama čijim je autorom, no i ovdje valja podsjetiti na uvodnu bilješku o dragovoljnoj autocenzuri pa se lagano zaustaviti. O uredničko-nakladničkom PR-u ponešto sam pisao za jedan dvobroj Teme (br. 5-6/2020., da budem precizniji), u tekstu Zašto šutimo? (nekoliko nepromišljenih na-