Nova Istra

142 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Franjo NAGULOV ne žele biti) ocjenu jednoga ili više srodnih fenomena u domaćoj književnosti ocije- niti kao dobronamjeran prilog revaloriziranju/repozicioniranju proizvodnje suklad- no estetskom, a ne (auto)marketinškom kriteriju, trendovskim i inim postulatima koji posljedično, a i ovdje je naglasak na praćenju recentnoga pjesništva, otežavaju, pa i onemogućavaju šire čitateljsko recepcijsko usvajanje stvaralaštva slabije (auto) marketinške podrške. Navedeno, a i zbog zasluženoga obzira prema uredničkoj po- litici Nove Istre/Stava/Pulskih dana eseja , koji su otrpjeli nepoštene objede i kvali- fikacije, napose one seksističko-mizoginih predznaka svojstvene neimenovanu ma- lom fašizmu tobožnje političke korektnosti, k tome je i dijelom pošteđeno autoci- tatnoga postupka koji bi, siguran sam, znatno doprinio postojanosti uporišta ovih esejističkih natuknica. Dijelom, ističem, stoga što potpuno izostavljanje poveznica na ranije tekstove, usprkos svim mjerama opreza (točnije, autocenzuri), nije mogu- će. Navođenje primjera (ili, bolje rečeno, pravilnosti/karakteristika) tema obuhva- ćenih naslovom, tim više što ovo nije znanstveni ili stručni rad, nije obvezujuće sve- obuhvatno: naime, navedeno će biti tek češće uočljivim fenomenima od kojih neki, iskustvo potpisnika ovih redaka potvrđuje, bivaju potvrđivani na svakodnevnoj ra- zini. Primjetno je, uz navedeno, kako će naglasak biti na autorskoj samopromociji, fenomenu koji će, dopustit ću si uvodno proročanstvo, pri objavljivanju novih djela, osobito u renomiranim nakladničkim kućama, igrati sve značajniju ulogu. Oni pri- mjeri (ili, bolje rečeno, pravilnosti/karakteristike) koje ću za ovu prigodu dotaknuti jesu: negacija/selekcija kritike, uredničko-nakladnički PR, hiperinflacija književnih nagrada (te preuveličavanje njihova značenja), trend poetike i/ili poetika trenda, (ne samo) novogeneracijsko otkrivanje „otkrivenoga“, provođenje verbalnoga nasilja nad potpisnicima takozvane negativne kritike, prešućivanje prema „partijskom“ ključu (strukovna udruženja i pitanje „suprotnoga“ tabora) te po jezik/književnost sve po- gubnija progresija političke korektnosti i teror emocionalnoga imperativa. Kada je o negaciji ili selekciji negativne kritike riječ, referirat ću se u prvome redu na slučaj ( https://sites.google.com/view/knjizevnoblato/knji%C5%BEevna-kritika-i-eseji/f- nagulov-gastroenterolo%C5%A1ki-esej?authuser=0 ) o kojem sam pisao na stranicama pseudoportala Književno blato (u besplatnom inačicom Google Sites alata izrađenom mediju kojim smo se kolega Davor Ivankovac i moja malenkost primarno odlučili našaliti s manifestacijama urbanoga rasizma kao reakcijom na naše kritičke tekstove, pa i usputno putem društvenih mreža izrečene stavove). Čitatelj teksta (s punim pravom) naslovljenoga Gastroenterološki esej pritom ne treba posjedovati zapanjujuću pronicljivost da bi zaključio kako se iza sintagme „ostarjeli kritičar“ krije (ne krije se, zaboga!, ja sam ga uzaludno i bez uspjeha poku- šao sakriti) doajen književne kritike Igor Mandić. Sukladno uvodnim napomenama