Nova Istra

138 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Dragutin LUČIĆ Luce paratom , pa i kad je vođen najboljim namjerama. U tome mytologičkom automatu i oni iz Tinove grupe rijetkih , što im uspijeva započeti gdje su drugi do njih i s njima svršili, oni od kojih„društveni pritisak“ ne stvara „majmune i papagaje“, koji „za volju pitanja koja niukoliko nisu vezana za samu formu“ kidaju „sa svetom, dosada nedo- dirljivom tradicijom umjetnosti“ ( XI .), bivaju „iskrivljeni i kad su doslovno navede- ni, citirani“.„Preudešeni“, takoreći, na savršen način, jer u izvorniku nije izmijenjeno ni ispušteno ni jedno jedincato slovo, kao da „sve više pripadaju prošlosti“, nečemu već viđenom , ili se „ na brzu ruku kanoniziraju za života te postaju ‘kulturno podno- šljivi’“, što će i opet reći već viđenima , da bi tako priređeni i pristavljeni –„krivotvo- reni bez krivotvorenja“, bili smještani u skladišta „prometa predmeta za uživanje, kao tražena i sasvim razumljiva (potrošna – D.L.L.) trgovačka roba“ ispostavljena za „problematičnu vječnost“ i još „sigurniji zaborav“ (V.). Zapala u takvo stanje i sama bivajući stanjem, književnost je novoj publici, načel- no, pri ruci , svima dostupna, uvjek na raspolaganju, svedena na (luksuzni) predmet zadovoljenja narcističke (neepikurejske!), načelno neutažive potrebe modernoga su- bjekta za divertissementom , za užitkom ( hedoné ) kao tek druge strane bezglava bijega od trpljenja, boli, patnje... Tragedija suvremenoga hedonizma vjera je da je moguće jedno bez drugoga! Među inima, tako nešto akcentuira Sutlić, snašlo je i Tinovu Sva- kodnevnu jadikovku čija je sudbina, kako kaže,„na svoj način strašnija danas nego kad smo ga viđali po birtijama 16 “. Ona jedna sveobuhvatna simbolička Knjiga, svedena tridesetih godina XX. stoljeća kad Ujević piše Sumrak poezije , metaforički rečeno, na nešto kao Gramofon (u to doba još nema disco-teka ), jer – tako on vidi sutrašnji dan – „ova će mala kutija pobijediti svijet, kako je Gutenberg pobijedio veličajne gotske katedrale“. Da bi se zapitao, što će biti „od muzike, kada se radiofonijom bude mogla opera i cijela muzika globusa slušati u svojoj, svakoj kući“? Da bi nam, uz ne posve bezazlen upitnik, duhovito predložio:„Tješite se atmosferskim smetnjama? ( XIV .)“ Naime, Ujević je čini se načistu s tim da je to „neminovan put budućeg razvoja“; da će „nauka i naučna tehnika – ne posredno nego izravno“ – zagrabiti ili, bolje, za- koračiti „na područje umjetničkog stvaranja“, a usporedo s tim dogodit će se i „ve- liko predrugojačenje u osjećaju ljudi“, koji će napustiti pojas velikih strasti da bi bili prosvijećeni i intelektualizirani, jer takvim„osjećajnim preobraženjima čovječanstvo podliježe na svakom prijelazu iz jedne kulturne epohe u drugu“, štoviše – podsje- ćajući u više navrata na Thomasa Manna – rušeći se „u svijet civilizacije“. Poeziji, pak, neće preostati drugo doli da u takvoj nihilističkoj konstelaciji bitka i vremena 16 Vanja Sutlić: Kulturni sektor i duhovni bitak , Politička misao, br. 3, Zagreb, 1966.; Stvaralaštvo i postvarenje, Praxis , br. 5/6, Zagreb, 1969. – u: Praksa rada kao znanstvena povijest , Kulturni radnik, Zagreb, 1974., str. 186, 191-195.