Nova Istra

139 Dragutin LUČIĆ Luce ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI tek „upotpuni ljestvicu društvenih uživanja“. Uostalom, zaključit će gotovo bez ža- ljenja da „već odavno čovječanstvo ne gleda u pjesnicima društvene tribune; njiho- vi su vijenci počupani, a njihovi teološki tečajevi ostadoše neposjećeni. Inspiracija, ranije teofanija, gubi pomalo svoj mistički nimbus “ ( XV .). Benjamin bi rekao, Be- njamin je rekao – auru ... „Pa neka bude tako, pošto će već morati da bude tako.“ – tako će i više nego po- miren sa sudbinom, takoreći ljubeći (svoj) usud, onako kako se izjasnio osam go- dina ranije u već legendarnom Proslovu pred čitanjem , upriličenom na umjetničkoj večeri u Sarajevu „15. novembra 1930.“, a koji Proslov stoji umjesto „svake druge biografije – ili autobiografije“, zapisati u X . odsječku Sumraka poezije , uz dodatak koji, naravno, ide na Nietzscheovu/Zaratustrinu dušu: „ Amor Fati !“ Što se rimuje s: „ Mi automati !“ Neočekivano, a ipak, od jednoga koji je poistovjetio živjeti i pjevati?! ZAGLAVAK Sadržaj i volja poezije? Manje nego sjena paukove pređe ... Na toj niti, tanjoj od najta- nje vlasi, Pjesnik poput pauka silazi u bezdan, ne nalazeći čvrsto tlo na koje bi mo- gao stati i odpočinuti – bezdan zijeva iznad i ispod njega. (Podsjetnik na Kierke- gaardove Diapsalmata .) Naime, uza sav napor, ipak ne uspijeva iscrpiti „stvarnost same stvari i predmetnost samoga predmeta“, ako je tako nešto uopće moguće? Na- ime, nije izvjesno jesu li „njegovi“ nagoviješteni „zalasci“ samo„prikriveni izlasci“, ili? I kad kaže da će poezija umrijeti kad dostigne svoj apogej , ali da neće umrijeti bez „nasljednika“, riječ je o problematičnoj anticipaciji, jer bez prafenomena liričnosti nasljednici sve do kazivosti samog jezika bivaju ugroženi u samom svome bitku, zapravo i ne mogu biti pravi nasljednici. Ujević tako od početka ostaje protuslovan. Konačno, zar i pjesma Automati , s početka ovoga Diptiha , svojim kako ne protu- slovi svojemu što , poetskim načinom – prozaičnom sadržaju, mitopoetskim onom logocentričnom – samoj zapalosti usprkos? No, pjesma bi se, poslije svega je Uje- vić ponudio u Sumraku poezije , mogla protumačiti i kao tek labuđi pjev pjesništva u pjesništvu nesklonim vremenima. Pjev prije konačnog zamuknuća. Bolje rečeno, nečujnosti, nevidljivosti... Sve u svemu, Ujević do kraja (i mi s njim) ostaje – (neobičnog li njegova neologiz- ma) –„ nedoumičan “?! Nije li ova „nedoumičnost“ zapravo metafora nihilizma – jedan se više-manje poznat jučerašnji svijet iživio, drugi se današnji manje-više iživljava, treći se, onaj nadolazeći, vjeruje se, životodajni – moguće – tek naslućuje? Što onda pjesniku, naravno ne jedino pjesniku, još preostaje, što mu još predstoji? Moguće još