Nova Istra

136 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Dragutin LUČIĆ Luce Novost / Originalnost U stavku VI ., opitujući pak što se traži od „jedne dobre pjesme“ (opitivanje ko- jim bi se mogla obujmiti sva „dobra“ književnost), Ujević nalazi da je to: „Intuicija, emocija; oblik, izraz; dakle: tu smo.“ Ali pored svih tih, kako kaže, „rekvizita“, za pjesništvo „(to se ne traži od pjesnika, no od pjesme!) iznijeli smo mi i onaj: pje- sma treba da bude nova “, „novi doživljaj, novi svijet, novo iskustvo“. „Pjesma mora biti ‘ne samo lijepa, ona mora da bude i nova’; a bez toga nije ni lijepa, jer se pojav- ljuje u svjetlosti parazitske, epigonske tvorevine“, i to je sva: „Tragika i komika maj- muna.“ Zar u Oponašanju u službi društvenost , iz iste 1938. ne kaže da se od „dobre pjesme“ iziskuje isto, da bude „ nova , originalna “, da ne bude: „Zijevanje 12 ...“? Zar već u Orozu pred Endimijonom iz 1926. ne kaže: „Poezija i proza, da bi bile umjetnost, (...) moraju da donesu svoju originalnu žicu, svoje Ja, svoje Novo: da donesu Novo i da budu Novo, da budu Nove. Nema velike poezije epigo- na i oponašatelja 13 ...“ Premda će u stavku VII . Sumraka ispjevati gotovo pa himnodiju poeziji, književ- nosti, umjetnosti –„...vilinska magija pjesme izvodi iz ustajalih bara suvremene ci- vilizacije“; umjetnost je „riječ, očitovanje, otkrovenje“; kolanje „...vasionog života i otkucaje njegova b ȉ la ništa ne može da primjerno dočara osim čarobnog ritma um- jetnosti“; gdje „nema umjetnosti, i slobodna i prosvijećena društva spavaju mrtvim snom“; „značenje i svetinja, djevičanstvo Riječi oslobađa se natruha i obesvećenja samo u umjetnosti“, i još toliko toga... – Ujević će još jednom, opsesivno, obznaniti kategorički imperativ svoje poetike, da bi ga A. Stamać uzvisio do imperativa studi- je ( Obnovljeni Ujević ): „ obnoviti se ili umrijeti 14 ?“ Jer radoznalost duha „hoće samo svježe hrane“: „... otkrij mi nešto što mi nije poznato, pokloni mi ono čime me drugi ne mogu da obdare .“ Naravno, pod tim novim ne misli se na sve one artističke pokrete, odnosno - izme XX. stoljeća, pa ni na futurizam („stihijski talas Barbarije“; „fu-turizam“) od Mari- nettija do Majakovskog, odnosno na „grozničavu žurbu“ kojom moderni geniji star- malost („starolikih estetika“) nastoje prevladati infantilnim , na silu, pod svaku cijenu pokušajima da izazovu opet i opet u nedogled „ nešto novo “, da bi se „razlikovali od svih prošlih i sadašnjih, pa možda i budućih“, da bi se iza tog jezika arogancije i rječ- nika vulgarnosti, da bi se pod tim programskim ili frazeološkim, eksklamativnim plaštem prikrilo parazitsko, epigonsko, papagajsko, majmunsko – dakle i opet ono nesamoniklo iz pjesme Automati . Naime, opomenut će da: „Originalnost ne mora 12 Ibid. Oponašanje u službi društvenosti , str. 176-180. 13 Ibid. Oroz pred Endimijonom , str. 431. 14 Kurziv Stamaćev i naš.