Nova Istra

135 Dragutin LUČIĆ Luce ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI tnu dogmu progresa.“ Uostalom, Ujević (se) pita: „Pa zašto bi Napredak osporavao pravo na život Poezije, kad je i on sam – njeno mitološko dijete? ( III .)“ I u stavku IV ., u kojemu će zanijekati ideju engleskih utilitaraca, prema kojima je „duh poezije duh primitivnosti“, pa će s razvojem civilizacije poezija isčeznuti, te su u tom slogu i Vico i Nietzsche „vjerovali da su primitivnija plemena bolje ob- darena blagom imaginacije“, kao da i dalje proturječi sumraku poezije , da bi, čini se, gotovo nenadano, takoreći ničim izazvan, preokrenuo smjer kretanja, iznoseći na ogled misao koja kao da sada, pak, stoji u potpunoj slozi s naslovom te će, držeći se pojmovnog para naslijeđenih estetika, reći da „mi mogućnost konačnog zalaska poezije predviđamo na sasvim neslućenoj tačci“: „ako se jednoga dana iscrpu svi oblici i sve sadržine.“ Muzej mrtvih Kumira Premda o značenju za samoga Ujevića, ove, na prvi pogled, ničim motivirane po- ante, već sama po sebi svjedoči njezina grafička i kurzivna izdvojenost, načas bi se moglo pomisliti – onda nikad ! Moglo bi se pomisliti da se Ujević ruga! No, u od- sječcima V . i XV . otklonit će bilo kakvu nevjericu da bi slovima i brojkom, autori- tativno poput Pitije, navijestio kako do toga ne mora proći „ni pedeset ili barem sto“ / „do 50 ili 100 godina“: „Svi smo mi vjerovali, i svi još vjerujemo u svemoć i vječ- nost poezije; pa je ipak njena propast sudbinski i historijski zapečaćena. Nekada su i svemoćni bogovi vladali, za vječnost, na Olimpu i u šumama Germanije, pa su i ti bogovi prošli i pali u nepovrat ( V .).“ Uostalom, i „sudbonosni i isto tako vječiti princip kauzaliteta“, koji je imao zamijeniti bogove, i on se najzad „izlizao“ –„istra- živačka uljuđenost mu je podrezala nokte, te je već za nj rezervisano dostojno mje- sto u muzeju mrtvih Kumira“. Zatim,„Homer je imao biti vječitiji od Prijama ili od proročice Kasandre“, no „danas je njegova vječnost nesumnjiva samo kao predmet historijske i filološke radoznalosti“. Stoga, „avaj, kao ni druge historijske pojave, ni pjesnička djela ne odolijevaju neumitnome zubu vremena“: „I kada ih poznajemo kao dio općeg obrazovanja, ona su prestala biti ona žudnja, istinska ljubav našeg srca... da bi mogla preći u način osjećanja, u krv i u sokove i u tkiva, u vasionu težnju za životom.“ Gotovo da bi se moglo pasti u napast te s Hegelom presuditi kako će se tako nešto zbiti, ako se već nije zbilo, kad pjesništvo, odnosno književnost, odno- sno sva umjetnost, po svome najvišemu određenju više ne bude mogla iskupljivati, opravdavati život! Barem ne u smislu u kojemu Hegel mimetički vidi umjetnost kao „osjetilni sjaj ideje“. U završnici fragmenta slijedi još jedno, moglo bi se reći ipak tek retoričko, pitanje: „A koji bi estetičar mogao da se zakune da će tekovine prošlosti, u sebi već veoma problematične, ostati nedodirljiva svetinja, za sve budućnosti?“