Nova Istra

134 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Dragutin LUČIĆ Luce stva“, kojim se ne iskazuje „nikakva ‘nužnost’, nego samo neka nemoć “. Naime, za nj – u najmanju ruku – ostaje otvoreno pitanje: „jesu li logički aksiomi adekvatni onom zbiljskom 10 ...“ U Sumraku poezije Ujević će iz fragmenta u fragment činiti ono što je ranije po- bijao, te će, u putanji Baudelairea, Matoša i Nietzschea, s neviđenom dosljednošću aristotelovu zabranu pojmovnog protuslovlja , odnosno načelo identiteta , stući u kašu – kontrast, antiteza i paradoks kao da su postale i njegove „omiljele forme“! Zalasci / Izlasci Već s prvim rečenicama fragmenta I . Sumraka poezije , Ujević kao da dovodi u pi- tanje smisao vlastitog naslova, podsjećajući da su već „bili navješteni svakojaki za- lasci“: „Smatralo se da su prošle kozmogonije; zatim se proglasila smrt metafizike i psihologije; bilo ih je koji su išli toliko daleko da su proglasili bankrot nauke; u po- litici se ovdje navijestila najprije propast socijalizma, pa onda demokratije; u dru- gim zemljama, najprije demokratije, pa onda socijalizma. Zacijelo, te propasti nisu uvijek bile jednako konačne, ni jednako trajne; one su, ma koliko skrajnje u obliku, više išle za revizijom vrijednosti. Poričući stariju sistematiku, one su često puta pre- vraćale samo način gledanja, perspektivu; ali nisu došle dotle da bi isrcple stvarnost same stvari i predmetnost samog predmeta.“ U nastavku će reći da su često puta „naviješteni zalasci bili samo prikriveni izlasci“. Štoviše, posve u opreci s naslovom,„...daleko od jeftinog optimizma populariza- tora demokratske nauke, koji su kroz XIX. vijek neposredno očekivali najveću sre- ću čovječanstva od serije vrtoglavih pronalazaka i od munjevitih rješenja dobrona- mjerne filozofije progresa 11 “, ustanovit će da se „...problem duha, naime života Psihe, i problem Umjetnosti“, pokazao „nesvodivim“ na „jedinice mjerenja“ moderne ekspe- rimentalne nauke, odnosno tehnike, te da ni „američki mehanički Robot-čovjek (...) nije riješio probleme duha kao ni logičke figure stroja za mišljenje srednjovjekovnog zarobljenika u Alžiru Raymonda Lullea“ ( I. , III. ). Naime, poslije „suvišnih obmana došla su i suviše velika razočaranja“, jer nauka „nije besprijekorno i neposredno, na plemenit način oblagotvorila i oplođivala život“, pa bi se i u samo to „načelo napret- ka“, iako se „rodilo u svijetu umjetnosti“,„moglo posumnjati, kao i u mnoge tekovine metafizike naučnog duha“. Jer ukoliko se u „progres vjeruje kao u metafizičku do- gmu“, onda je tako nešto tek „jedna udobna shema“ ( II .): „Reći: poezije će da nesta- ne, jer ona ne odgovara momentu razvoja, značilo bi priznati vjerovanje u apstrak- 10 Fredrich Nietzsche: Der Wille zur Macht , Alfred Kröner Verlag, Stuttgart, 1980., & 516. 11 Tin Ujević: Izabrani prozni sastavci , Oroz pred Endimijonom, MH, Zagreb, 2006., str. 442.