Nova Istra

133 Dragutin LUČIĆ Luce ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI nije ni u njezinu nijekanju, te će u tom pogledu zaključiti da se taj „neodoljivi pro- cessus“ poigrava s pojedincem; „...kada on misli da ga pobija, on mu u stvari samo služi, jer on u processusu nije svrha nego sredstvo, mala i smiješna igračka“ ( XV .). Jer se „s tijestom ne da raspravljati 6 “! Ne tek usputno, u isti kontekst, nakon sumraka kumira (mladosti) – od odla- ska u Pariz 1913. do Ispita savjesti u Zagebu 1919. – Ujevićevo „postati drugi“, pa i imenom (Augustin postaje Tin), pada njegovo beskućništvo i nomadizam , odnosno boema , ta moderna inačica stoicizma , odnosno kynizma , jer upravo boema – tako on vidi ovu pojavu – čak i „grupe osamljenika, grupe rijetkih “,„odvezuje od cjelina“ 7 . Pa i tehnologičkih, mytologičkih... 4. U ogledu Hrvatska knjiga , objavljenom u Steklišu 1911., kako bi argumenti- rao tezu da je A. G. M. „zapravo čisti skeptik“, štoviše „agnostik“, Ujević će ispisati rečenicu koju će od riječi do riječi ponoviti u napisu Em smo Horvati , tiskanom u Savremeniku 1914. u povodu Rabbijeve smrti: „Baudelaire proglasi neoporecivim pravom čovječjim sam sebi protusloviti, te se Matoš, baudelairovac, poslužio tim pravom u punoj mjeri. A. G. M. je rođena kontradikcija, uvijek i potpuno, i nijesu uzalud kontrast, antiteza i paradoks njegove omiljele forme 8 .“ Da mu ovaj „skepticizam“, štoviše,„agnosticizam“, ovo razvrgnuće „principa iden- titeta kao prvog aksioma formalne logike“, i povrh toga „svakog naučnog ispitiva- nja“, ne daje mira, svjedoči i tekst Savremeni čovjek ispovijeda se u poeziji iz 1926., u kojemu Ujević ustvrđuje da je „princip identiteta ne samo doveden u pitanje, nego zapravo stučen u kašu “, što po njemu (barem u to vrijeme) vodi „ne do katedara, nego samo do zelene slobode livada i pašnjaka 9 “. U nacrtu, pak, gloriole Friedrichu Ni- etzscheu Reinkarnacije Dionizija i metamorfoze apostolata , sastavljenom uoči Dru- goga svjetskog rata , a objavljenom postumno, to se središnje načelo logike više ne spominje, iako je upravo Nietzsche taj koji je Aristotelovo načelo protuslovlja , kao „najizvjesnije od svih temeljnih načela“, krajnje radikalno doveo u pitanje. Premda je, uostalom kao i Ujević, Baudelairea držao za „dekadenta“ (je li stoga što je Bau- delaire bio osvjedočeni wagnerijanac, čije je ime, nakon mladenačkog oduševljenja, za Nietzschea bilo nešto poput „crvene krpe“?), moguće je da je nadahnuće za kr- šenje zabrane „pojmovnog protruslovlja“, odnosno za pravo da sam sebi protuslovi, baštinio upravo od njega. U paragrafu 516 . ostavštine, Nietzsche drži da je što nam „ne uspijeva potvrđivati i nijekati jedno te isto“, samo „poučak subjektivnog isku- 6 Ibid. Šetnja nehotičnih misli , str. 162. 7 Ibid. Boema i moderna umjetnost , str. 191. 8 Ibid. Hrvatska knjiga , str. 399; „ Em smo Horvati “, str. 407. 9 Tin Ujević: Proza (knjiga teća), Naprijed, Prosveta, Svjetlost, Zagreb – Beograd – Sarajevo, 1964., str. 100.