Nova Istra

130 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Dragutin LUČIĆ Luce „Reći, dakle, da životinja ne živi iz sebe same, nego iz drugoga, da je drugo nosi i vodi, jednako je kao reći da životinja živi u neprestanoj uzbuđenosti, u otuđeno- sti, da je njen život u biti alteracija .“ Marx će reći, srodno – alineacija ( otuđenje ), Heidegger – Verffalenheit ( zapalost ), zapad (Ujević). Za čovjeka je zapad u takvo stanje nešto „podljudsko“; naime, dok „tigar ne može prestati biti tigar, jer se ne može odtigriti , čovjek živi u stalnom riziku od odčovječenja “. Kakve li muke ! – reći će Ortega, kao što je, s nešto više riječi, mogao reći da zapad duše u škripu strojeva / naš život ima krvavo da plati ! Jer i kad izostane to izazovno drugo, bilo privlačno ili odbojno, životinja se ne može povući u samu sebe, jer nema samu sebe, nema nikakav chez soi gdje bi se sabrala, gdje bi otpočinula: ona tada zapravo prestaje postojati, prepuštena je neljudskom bunilu, obilju animalne sanjivosti. Ujević, koji stoji na početnoj dionici ove sheme Progresa, u koju se, kako kaže, vjeruje „kao u metafizičku dogmu 5 “, stoga neće reći da smo ko unuci , no da smo kao prepismeni djedovi majmuna ?! Ako je Descartes opredijelio ljudsko kao stvar koja misli ( res cogitans ), a neljud- sko kao protežnu stvar ( res exstensa ), onda se danas, sa sve sofisticiranijom robo- tikom, pametnim automatima, autopoetičnim strojevima, umjetnom inteligenci- jom, pa i tzv. umjetnim životom, može, s dužnim oprezom, reći da u mjeri u kojoj res exstensa postaje res cogitans , res cogitans postaje res exstensa ; uostalom nije li i Marx govorio o postvarenju persone te o personifikaciji stvari . Time ono animalno, pa i onaj animalni stupor , o kojemu govori Gasset, ne prestaje u novim okolnosti- ma, na nov način, producirati i reproducirati samoga sebe. O tome animalnom progovorit će M. Heidegger posve eksplicitno, u kontekstu prekretanja platoniz- ma na kraju metafizike, u predavanjima objavljenima pod naslovom Nietzsche I. i II . Pa i kada u Bitku i vremenu ( Sein und Zeit ) bude govorio o modusu zapadanja ( Verfalenheit ) egzistencije u ono bezlično ( das Man ) priručnih neljudskih bića i biti, odnosno stanja, trebalo bi voditi računa o ovoj epohalnoj okolnosti. Naravno, pri- ručnost , kako stoji u studiji V. Sutlića Kako čitati Heideggera , „ne znači da nam je nešto doslovce pri ruci“, nego da je način kojim doživljavamo bitak bića, pa i ljud- skih – priručan , pa otuda čovjek više „nije priznat u onome što sačinjava njegov bitak, nego se tretira kao mašina, kao instrument“. Ali i kao neka vrsta majmuna na višemu stupnju razvoja. U tragu tumača mitologije od formata, kakvi su kasni Schelling, K. Kereny i K-H. Volkmann-Schluck, Sutlić će, posve protu-prosvje- titeljski, iznijeti na vidjelo da je tehnologika , istom i mytologika , nesvjesno, pred- svjesno, predrasudno, postumno priređivanje biti čovjeka za predručnost , odnosno priručnost , zapravo za zapalost u epohalan postav kraja metafizike. Riječ je o jednoj 5 Tin Ujević: Izabrani prozni sastavci , Sumrak poezije, MH, Zagreb, 2006., str 381.